“Kako zračiš tako privlačiš” jeste li čuli za ovu izreku i da li se držite toga?Ponekad sa našim najmanjim gestom možemo promeniti nečiji život iz korena,u današnjem članku pišemo upravo o tome kako se jedna devojka po prvi put u životu osetila sretnom i zadovoljnom osobom a sve zahvaljujući svojoj svekrvi..
- U djetinjstvu sam imala samo jednu želju – da imam svoju porodicu. Dok su se druga djeca iz sirotišta nadala igračkama, putovanjima ili izletima, ja sam sanjala o toplom domu, o zagrljaju koji ne prestaje i o riječima koje smiruju. Imala sam maglovita sjećanja na svoje roditelje, ali ta sjećanja nisu bila dovoljna da ispune prazninu. Odrasla sam sa osjećajem da mi nešto nedostaje, nešto što ni ljubaznost vaspitačica ni prijateljstva s drugom djecom nisu mogli zamijeniti.
Kao mlada žena, počela sam raditi kao kuharica u kantini. Tamo sam upoznala Igora – mladog konobara koji je ljeti dolazio na sezonu. Bio je vedar, elokventan, obrazovan, i dolazio je iz svijeta koji je meni tada izgledao kao san. Imao je porodicu, planove, fakultet, bogat društveni život. Ja sam imala samo sebe. Ipak, zaljubila sam se.
- Nikada nisam vjerovala da između nas može biti nešto više od prolaznog poznanstva. Bila sam previše svjesna svoje prošlosti i praznine koju sam nosila sa sobom. Međutim, Igor je bio uporan, iskren i topao. Kada je predložio da upoznam njegove roditelje, srce mi je treslo od straha. Nisam znala kako će me dočekati – nisam imala ni porijeklo, ni diplomu, ni porodicu koju bih predstavila. Ali kada sam došla kod njih, umjesto hladnoće, dočekala me toplina. Nisu me ni za šta pitali, nisu me sudili. Samo su me gledali kao osobu koja je njihovom sinu važna.
Kada su saznali da nemam nikoga koga bih pozvala na vjenčanje, njegova majka – moja buduća svekrva – predložila je skromnu, porodičnu večeru umjesto velike proslave. Tada mi je to bilo nejasno, čak sam osjetila stid. Danas znam da je to učinila kako se ne bih osjećala usamljeno pred velikim brojem nepoznatih ljudi, jer su znali da nemam nikog svog da mi sjedi s lijeve strane.
- Nakon što smo se vjenčali, preselili smo kod Igorovih roditelja jer je on još bio student. Bojala sam se kako će to funkcionisati. Ali ta žena koju sam zvala „gospođo“ ubrzo je postala nešto mnogo više. Naučila me kako da pripremam jela koja do tada nisam znala ni imenovati. Pomagala mi je da se osjećam sigurno, ženstveno, dostojanstveno. Savjetovala me je kako da se odijevam, šta da čitam, čemu da posvetim pažnju.
Naučila sam da joj mogu reći sve. Bila je bez predrasuda. Slušala je o mojoj prošlosti, o životu u sirotištu, o noćima kada sam sanjala glas koji me zove „kćeri“, i o danima kada sam taj glas tražila u tišini. Bila je tu kada se rodilo moje dijete. Držala me za ruku. Bila mi je rame kada sam plakala od umora i sreće. I ona, i moj svekar, pazili su na bebu dok sam se oporavljala. Nisu mi ništa tražili zauzvrat.
- Sada, sedam godina kasnije, naš brak je snažan, ispunjen poštovanjem i ljubavlju. Naša kćer odrasta uz smijeh, toplinu i stabilnost. A ja, nekada bezimena djevojčica iz doma, danas imam porodicu koju zovem svojom. Moji svekar i svekrva su moji „mama i tata“, ne iz obaveze, već iz srca. Oni su mi pokazali šta znači biti prihvaćen. Pokazali su mi da porodicu ne čini krv, nego ljubav, razumijevanje i spremnost da nekome pružimo dom – bez pitanja, bez uslova.
Zahvalna sam na svemu. Zahvalna sam što sam pronašla ono što sam cijeli život tražila. I mogu, bez i trunke sumnje, reći: ja sam sretna osoba.
