U današnjem članku želim podijeliti jedno lično iskustvo koje me već duže vrijeme tišti i navodi na razmišljanje o granicama u porodici.
Pišem ovo iz ugla žene koja pokušava balansirati između braka, majčinstva i odnosa sa svekrvom, ali se pritom sve češće osjeća zanemareno.
Kada se naše dijete rodilo, očekivala sam da ćemo suprug i ja konačno započeti novo poglavlje života kao porodica. Umjesto toga, vrlo brzo sam shvatila da se njegova pažnja i energija sve više usmjeravaju prema obavezama koje mu nameće njegova majka. Moja svekrva je, gotovo odmah nakon rođenja djeteta, počela tražiti od svog sina da joj pomaže na selu. Svakog vikenda je odlazio tamo, bez izuzetka, ostavljajući mene samu s bebom. Iako sam u početku pokušavala razumjeti situaciju i biti strpljiva, s vremenom mi je postalo jasno da to nije samo povremena pomoć, već stalna obaveza.
Moj muž je sve te zadatke prihvatao bez pogovora. Na selu je radio sve što je trebalo, od teških fizičkih poslova do sitnih obaveza, kao da mu je to bila primarna odgovornost. Čak je cijelo jedno ljeto proveo tamo dok je njegova majka brala maline, a ja sam kod kuće sama brinula o našem malom djetetu. U tom periodu sam se često osjećala iscrpljeno, usamljeno i emocionalno zapostavljeno, ali sam svoje nezadovoljstvo potiskivala jer nisam željela izazvati sukobe.
- Situacija se dodatno pogoršala tokom radnih dana. Svekrva je zahtijevala da je sin svakodnevno vozi na posao i da je nakon smjene vraća kući. To je značilo da je moj muž veći dio dana bio odsutan, a kada bi se vratio, bio bi umoran i bez volje za razgovor ili zajedničko vrijeme. Naša porodična dinamika se polako, ali sigurno mijenjala, a ja sam imala osjećaj da se moje potrebe uopće ne uzimaju u obzir.
Nakon tri mjeseca takvog života, došla sam do tačke pucanja. Skupila sam hrabrost i rekla mužu da mi je potreban kod kuće, da nam je dijete malo i da mi je potrebna njegova podrška, ne samo fizička već i emocionalna. Umjesto razumijevanja, uslijedila je burna reakcija njegove majke. Ona se teatralno uhvatila za srce i izgovorila rečenicu koja mi i danas odzvanja u glavi: „Ko će mi pomoći ako ne moj sin?“ U tom trenutku sam shvatila da se ona ne vidi samo kao majka koja povremeno treba pomoć, već kao neko ko polaže pravo na njegovo vrijeme i energiju bez obzira na to što on ima vlastitu porodicu.
Tada sam se počela osjećati kao suvišan kotačić u njihovom odnosu. Kao da sam ja samo privremeni dodatak u njegovom životu, dok je ona i dalje na prvom mjestu. Taj osjećaj me duboko povrijedio i naveo da preispitam svoju ulogu u braku. Umjesto partnerstva i zajedništva, imala sam osjećaj da se takmičim sa svekrvom za pažnju vlastitog muža, što nikada ne bi smjelo biti slučaj.
Najviše me brine to što imam snažan osjećaj da će se ova situacija s vremenom samo pogoršavati. Ako se granice ne postave sada, bojim se da će se njeni zahtjevi samo povećavati, a naš odnos dodatno slabiti. Ne želim da moje dijete odrasta u porodici u kojoj je bračna zajednica u drugom planu, niti želim da se naviknem na život u kojem sam stalno na margini.
Zbog svega toga, osjećam potrebu da potražim savjet i mišljenje drugih. Da li je problem u meni što želim da moj muž više vremena provodi s nama? Kako pronaći ravnotežu između poštovanja prema roditeljima i obaveza prema vlastitoj porodici? I najvažnije, kako razgovarati s partnerom na način koji neće dovesti do svađe, već do razumijevanja i promjene? Ovo su pitanja na koja još uvijek tražim odgovor
