Cijela Srbija je zabrinuta za sudbinu male Danke Ilić koja je u utorak nestala kod Bora i za kojom je provedena masovna potraga. Otmice djece nisu rijetke a mi se danas prisjećamo sčučaja koji se desio prije više od tri decenije. U iznenadnom i nepredviđenom preokretu događaja ujutro 4. lipnja 1988. životi stanovnika Sacramenta zauvijek su se promijenili. Obitelji Dijane i Daun, bliski prijatelji s djecom po imenu Kendi i Gina, bile su potpuno nesvjesne događaja koji su se odvijali u njihovom kućanstvu. U međuvremenu su se dvoje mladih nevino igrali na otvorenom.
U stanju panike i tjeskobe, Gina, sedmogodišnja djevojčica, uletjela je u kuću uzvikujući: “Čovjek je uzeo Candy!” Žene, zatečene ovim iznenadnim i alarmantnim incidentom, odmah su izjurile van, samo da bi otkrile da otmičar i Kendi, četverogodišnja djevojčica, više nisu prisutni.
Bez ikakvog odgađanja, majka nestale djevojčice brzo je kontaktirala vlasti. Istodobno je pomno ispitivala Ginu, tražeći svaki detalj u vezi s događajima koji su se dogodili.
Tijekom nedužne igre, tajanstvena osoba prišla je Kendi i upitala je li figura koja stoji iza nje njezin otac, što je navelo Ginu da ispriča priču koja jezi kosti. Bez trenutka oklijevanja, otmičar je brzo zgrabio mladu djevojku i odnio je do svog vozila, ostavljajući za sobom mučan prizor izbezumljene djece, čiji su tjeskobni vriskovi odjekivali dok su očajnički vapili za Candynom majkom.
Grad je ostao u stanju šoka zbog ove nevjerojatno uznemirujuće situacije, što je natjeralo i policiju i stanovnike da krenu u bjesomučnu potragu za bilo kakvim tragom Kendija. Kako je vrijeme prolazilo, optimizam je sve više jenjavao, a sudbina djevojčice ostala je nepoznata. Zajednička težnja da se Kendi pronađe i vrati kući ujedinila je sve, a svaki dan bez nje služio je kao bolan podsjetnik na tragični incident koji je duboko utjecao na živote brojnih pojedinaca u Sacramentu.
Nakon što su službene osobe stigle na lice mjesta, obavile su razgovor s djevojkom, tražeći od nje detaljnije objašnjenje o izgledu muškarca i njegovog vozila. Prisjećajući se detalja, Gina se prisjetila da je počinitelj imao smeđu kosu do ramena i brkove te malu tetovažu koja mu je krasila ruku. Dodatno je napomenula da je vozio plavi automobil.
Sljedećeg su dana novine u Sacramentu bile prepune uznemirujućih naslova s pojedinostima o otmici. U pokušaju lociranja Kendija, članak je ponudio detalje o počinitelju i uputio molbu za pomoć. Istodobno, istražitelji nisu gubili vrijeme na istraživanje raznih tragova.
U početku je otac djevojčice, James Talarico, star 28 godina, bio glavni osumnjičenik; međutim, njegov se alibi pokazao nepropusnim jer je bio u zatvoru posljednje tri godine. Osim toga, vlasti su provele istrage o drugim pojedincima koji su mogli biti umiješani, uključujući osuđenike povezane s sličnim kaznenim djelima, ali njihovi napori nisu dali plodonosne rezultate.
Nakon zaprimljenog poziva u pomoć od 18-godišnjakinje, policija je obaviještena o uočenom vozilu marke Ford plave boje. Pozivatelj je prijavio da je na stražnjem sjedalu vidio djevojku nalik na nestalu Candy, praćenu glasnim plačem. Istražitelji su brzo u pratnji kinologa i zračnih policijskih jedinica požurili na lokaciju. Nažalost, njihov dolazak je kasnio, jer je počinitelj već otišao bez traga.
Unatoč proteku vremena, nije došlo do dodatnih tragova. Iscrpne istrage provela je policija, temeljito pregledavajući svakog vlasnika plavog vozila u prostranom gradu Sacramentu. Međutim, ovaj se pothvat pokazao sličnim traženju sićušne igle u golemom plastu sijena. Unatoč tome, i vlasti i Kendina nepokolebljiva majka ostale su odlučne, držeći se uvjerenja da će se njezina kći u konačnici ponovno ujediniti sa svojom obitelji neozlijeđena.
Ujutro 18. srpnja 1988., nakon mjesec i pol čekanja, napokon je stigla dugo očekivana informacija. Daisy i Hannah Jones, na putu do škole, bile su iznenađene kada se plavi Ford Escort naglo zaustavio pored njih. Bez upozorenja, muškarac je brzo izašao iz vozila i zgrabio Daisy. Baš kao i Kendinu otmicu, silom ju je smjestio na prednje sjedalo i pokušao pobjeći, ali su njegovi napori bili uzaludni. Šestogodišnja djevojčica je nekim čudom uspjela pobjeći iz automobila dok je otmičar bio zaokupljen zauzimanjem vozačkog mjesta.
U iznenadnom prasku zvuka, Hana je ispustila gromoglasan povik koji je dopirao do uha žene koja je tuda slučajno prolazila. Otkrivši nešto neuobičajeno, žena je odmah potjerala vozilo koje je bježalo. Iako se nije nadala da će prestići automobil, uspjela je zapamtiti broj njegove registarske pločice. Istu informaciju prenijeli su i Hani te je bez odgađanja pokrenuta potraga za vozilom i vlasnikom.
Unatoč neuspješnoj prirodi pokušaja otmice, poremećena osoba ostala je nepokolebljiva i nije se povukla. Istog dana, točno u 14:00 sati, počinitelj je krenuo s otmicom 5-godišnje Meui Saifong, koja je slučajno bila kći laoških izbjeglica. Ponovno se pojavio svjedok koji je dao ključne detalje u vezi s incidentom, uključujući identifikaciju napadača i registarsku tablicu njegovog vozila. Ubrzo, ova neprocjenjiva informacija odmah je proslijeđena vlastima.
Pregledom baze podataka utvrđeno je da je osoba koja je posjedovala plavi Ford 32-godišnjak po imenu Kenneth Alvin Miguel. Ovaj čovjek koji živi u Elk Groveu, gradu u neposrednoj blizini Sacramenta, identificiran je kao vlasnik.
U kasnim satima 18. srpnja 1988., dvadesetak policijskih vozila srušilo se u otmičarevo prebivalište, samo da bi otkrili da ga nema. Međutim, uhićen je u metodističkoj crkvi dok je savjesno ispunjavao svoje dužnosti radnika. Kako se pokazalo, počinitelj je bio oštećenog sluha, a nakon što je shvatio da je zarobljen, odmah se predao i prenio svoju poruku napisavši: “Djevojka je u autu”. Istražitelji su bez odlaganja pretražili unutrašnjost vozila i uspješno locirali Meuija Sajfonga, svezanog i sputanog.
Michael je pokazao prema podrumu crkve, pokazujući skladišni prostor koji je pretvoren u nešto što je nalikovalo skloništu. Unutar ovog područja policajci su otkrili Candy, četverogodišnju djevojčicu zadubljenu u knjigu dok se nalazila pod udobnom dekicom. Uz nju su bile razne bojanke i ostaci hrane koje je otmičar sporadično donosio iz crkvene kantine. Narednik David Wilson, razmišljajući o spašavanju, opisao ga je kao neizmjerno izazovno, ali duboko radosno iskustvo. U suzama je priznao: “Kad su je dali meni na čuvanje, suze su mi krenule na oči.”
Michael je priznao krivnju za sve točke navedene u optužnici, što je rezultiralo kaznom od 62 godine zatvora 7. prosinca 1988. Sudac je odbacio zahtjev obrane za blagošću na temelju invaliditeta optuženika, smatrajući ga irelevantnim kao olakotnu okolnost. Otmičar je odslužio ukupno 27 godina iza rešetaka do svoje smrti u listopadu 2015.
Nakon oslobađanja Kendi Talariko iz zatočeništva, njezina se obitelj preselila u drugo područje grada, gdje i danas žive. Mlada djevojka je u međuvremenu sazrela i sada je majka petero djece. Radije ne razmišlja o svojoj prošloj tragediji i umjesto toga se u potpunosti usredotočuje na sadašnjost, nastojeći stvoriti ugodan i privlačan život.
Što se tiče sudbine May Siifong, njezina prisutnost u ovoj priči ostaje misterij. Kendi otkriva da su ljudi dulje vrijeme izbjegavali zgradu i djeci zabranjivali prilazak. Kako je strah prerastao u kronično stanje, donesena je odluka da se nesretni podrum obnovi i revitalizira.
