U današnjem članku pišem o priči koja je na prvi pogled zvučala nemoguće, a onda je uzdrmala i nauku i pravosuđe.
Ovo je ispovijest o majčinstvu, identitetu i trenutku kada se ono što smatramo apsolutnom istinom pokaže mnogo složenijim nego što smo ikada mogli zamisliti.
Život Lidije Ferčajld okrenuo se naglavačke u trenutku kada su DNK testovi pokazali nešto što je prkosilo zdravom razumu. Žena koja je svoju djecu nosila, rodila i odgajala, suočila se s tvrdnjom da ona – barem prema genetici – nije njihova biološka majka. Iako je bila potpuno sigurna u svoje iskustvo, nauka je iznijela drugačiju priču, hladnu i neumoljivu.
U vrijeme kada je sve počelo, Lidija je imala dvadeset šest godina, bila je trudna s trećim djetetom, razvedena i bez posla. Zatražila je socijalnu pomoć, ne sluteći da će rutinska procedura prerasti u noćnu moru. Kao dio procesa, svi članovi porodice morali su proći DNK testiranje kako bi se potvrdilo srodstvo. Za Lidiju to nije bilo ništa sporno – bila je uvjerena da je istina očigledna.
- Međutim, poziv iz službe za socijalnu zaštitu promijenio je sve. Umjesto uobičajenog razgovora, dočekalo ju je ispitivanje. Od majke je u jednom trenutku postala osumnjičena osoba. Rečeno joj je da DNK testovi pokazuju da su djeca genetski povezana sa njihovim ocem, ali ne i s njom. U tom trenutku, njen svijet se raspao.
Lidija je bila sigurna da se radi o grešci. Znala je da je bila trudna, znala je da se porađala i da je svoju djecu držala u naručju onog trenutka kada su došla na svijet. Ipak, dobila je odgovor koji joj je oduzeo tlo pod nogama – rečeno joj je da je DNK analiza nepogrešiva. Uz to, pojavila se sumnja da je možda bila surogat majka i da je pokušala prevariti sistem, što je značilo i realnu opasnost da joj djeca budu oduzeta.
U panici, Lidija je počela da skuplja dokaze svog majčinstva. Fotografije trudnoće, izvode iz matične knjige rođenih, svjedočenja porodice. Njeni roditelji bili su šokirani rezultatima. Za njih nije bilo dileme – njihova kćerka nije lagala. Ipak, emocije i sjećanja nisu imala težinu pred hladnim laboratorijskim nalazima.
Njenu stranu podržao je i ginekolog koji ju je porađao sva tri puta. Bio je spreman da svjedoči na sudu i potvrdi da je Lidija zaista rodila tu djecu. Ali u sudnici to nije bilo dovoljno. Genetski dokazi su se smatrali zlatnim standardom i iznad svakog ličnog svjedočenja.
Kako bi se isključila svaka mogućnost greške, DNK testovi su ponovljeni u više različitih laboratorija. Rezultati su uvijek bili isti. Lidija je bila sve bliže tome da izgubi djecu, a većina advokata nije željela da se upusti u borbu protiv onoga što se smatralo apsolutnom naučnom istinom.
- Situacija je postala još dramatičnija kada je sud naredio da tokom porođaja njenog trećeg djeteta bude prisutan svjedok. Odmah nakon rođenja uzeti su uzorci krvi i od nje i od bebe. Dvije sedmice kasnije stigao je isti odgovor – ni to dijete, prema DNK, nije bilo njeno.
U trenutku kada se činilo da nema izlaza, medicina je ponudila objašnjenje koje je zvučalo gotovo nestvarno. Lidiji je dijagnostikovano rijetko stanje poznato kao tetragametni himerizam. Tokom rane trudnoće, apsorbovala je svog blizanca, što je dovelo do toga da u njenom tijelu postoje dva različita DNK seta. Jedan se nalazio u krvi i koži, dok je drugi bio prisutan u reproduktivnim organima – i upravo taj DNK se poklapao s DNK njene djece.
Kada je ova činjenica potvrđena, sve optužbe su povučene. Lidija je zadržala svoju djecu, a njen slučaj je zauvijek promijenio način na koji se gleda na DNK testiranje u pravnim procesima. Njena priča postala je snažan podsjetnik da čak i nauka ima svoje granice.
Na kraju, ostaje poruka koja nadilazi genetiku. Majčinska veza nije samo skup molekula, već iskustvo, briga, bol i ljubav koji se ne mogu izmjeriti laboratorijskim nalazom. Lidija Ferčajld je dokaz da istina ponekad nije jednostavna, ali da se za nju vrijedi boriti – čak i kada se čini da je cijeli svijet protiv vas
