“Julija između tišine i izdaje”

U današnjem izdanju Vam donosimo priču o izdaji, razočarenju i neverici koju je žena osećala nakon što je saznala šta joj suprug i duogodišnji životni saputnik radi iza njenih leđa…

Julija je tog dana obukla običnu kućnu majicu i preko nje navukla laganu jaknu, ali ispod tog jednostavnog izgleda krila se uzbuđenost koju nije mogla da sakrije. Torbu je nehajno prebacila preko ramena, ali mali paketić sljezovih kolačića, pažljivo ušuškan u ruci, nije ispuštala. Nisu to bili obični kolačići – stigli su iz Voronježa, baš onakvi kakve je Sergej najviše volio. Roze pakovanje, djetinjasto i slatkasto, uvijek mu je vraćalo osmijeh na lice. Julija je željela da mu podari upravo taj osmijeh, da mu pokaže da misli na njega i da ga voli na način na koji niko drugi ne može.

Dok je taksi jurio kroz gradske ulice, ona se naslonila na hladno staklo i posmatrala svjetla reklama i prolaznike u žurbi. Sve to joj je izgledalo kao tuđa stvarnost. Njena misao bila je usmjerena samo na jedno – na Sergeja i stan na desetom spratu, gdje ga je zamišljala kako je dočekuje, podiže u naručje i ljubi kao nekada. Osmijeh joj se razlio licem dok je u sebi ponavljala taj mali scenario sreće. Imala je dva slobodna dana, saslušanje na kojem je trebalo da prisustvuje bilo je odgođeno, i odlučila je da ih posveti samo njemu. Željela je da mu donese radost i da oboje osjete kako još uvijek mogu biti jedno. Lift joj je izgledao prespor, a svaka brojka koja se penjala bila je udarac njenog srca. Pogledala je na sat – deset do osam, baš u trenutku kada je zamišljala da ga iznenadi prije večere.

• Vrata su se otvorila i Sergej se pojavio. Nije bio nasmijan. Umjesto topline, njegovo lice je odražavalo ukočenost i prazninu. Tiho je upitao zašto je došla tako rano. Kada mu je objasnila da je htjela da ga iznenadi, iz kuhinje se začuo ženski glas, smijeh koji je odjeknuo poput hladne oštrice. U stanu je bila Nastja, mlada i uvijek nasmijana komšinica. Držala je tanjir kolača i pozdravila Juliju bez trunke nelagode. Julija je osjetila kako joj se obrazi hlade. Pokušala je da ostane pribrana i mirno je rekla da ide pod tuš. Ali voda nije mogla da spere osjećaj nelagode. U vazduhu je ostala visjeti tiha sumnja, teža od bilo koje riječi.

Kasnije te večeri, kada su ostali sami, pokušala je da razbije napetu tišinu. Pitala je da li je kolač bio dobar, a Sergej je, bezvoljno i ne gledajući je, promrmljao da je bio običan. Te ravnodušne riječi zaboljele su je dublje nego Nastjino prisustvo. Sutradan je, raspremajući ladice, pronašla račun iz skupog restorana, plaćen svega tri dana ranije. Kada ga je stavila pred njega, odmah je pokušao da se opravda. Govorio je da je bio s prijateljem koji prolazi kroz bračne probleme, da su pili i razgovarali. Ali njegove oči nisu mogle da sakriju istinu. Julija je osjetila da laže, a ponekad upravo pogled koji bježi govori više od svih riječi.

• Njene sumnje dodatno su se potvrdile kada ga je vidjela u kampu gdje je njihov sin Artem provodio ljeto. Sergej je razgovarao s mladom savjetnicom, a način na koji ju je dodirnuo, čak i kratko, i način na koji mu je ona uzvratila osmijehom, rekli su joj sve. Julija je sjedila na klupi, dok joj se srce lomilo. Artem je bio srećan i pričao o logorskim igrama, ne sluteći ništa. Julija je znala da ne smije da mu naruši tu radost.

Kada joj je prijateljica Marina potvrdila da je Sergeja vidjela u restoranu s Nastjom, Julija više nije imala prostora za sumnju. Tog trenutka sve je postalo jasno. Te večeri ga je suočila. Rekla mu je da zna istinu i da nema potrebe da poriče. On je pokušao da se brani, da umanji, ali ona ga je prekinula. Pogriješio je, rekla je, ne u restoranu, već onog trenutka kad je izabrao da ćuti i skriva.

• Odluka je pala – spakovala je torbu i otišla kod majke. U svojoj staroj sobi, među knjigama i tapetama sa izblijedjelim zvjezdicama, po prvi put nakon dugo vremena osjetila je mir. Majka joj je tiho rekla da razmisli, podsećajući je kako je i sama jednom oprostila nevjeru. Ali Julija je odlučno odgovorila da nije kao ona. Sergej više nije bio dio nje. On je pokušavao da je povrati – cvijećem, porukama, pozivima. Donio je buket bijelih ljiljana, ostavio ga pred vratima, ali Julija nije otvorila. Znala je da povratka nema.

Kada se Artem vratio iz kampa, pitao je gdje je otac. Julija mu je tiho rekla da je učinio nešto što ona ne može oprostiti, ali da će on uvijek biti njegov tata. Dječak je zaćutao, a onda je zagrlio majku i rekao da će on biti uz nju. Te noći Julija je skinula prsten i stavila ga u ladicu među Artemove crteže. Bio je to kraj jedne priče i početak druge. Ujutro je stajala na balkonu s kafom u ruci. Vazduh je mirisao na kišu i zelenilo, a ona se po prvi put nakon dugo vremena nasmiješila – ne uspomenama, ne obećanjima budućnosti, već samoj sebi. To jutro pripadalo je samo njoj, potpuno i nepovratno.