Čuvena Jovanka Broz, poznata po kultnoj punđi i nepokolebljivom držanju, imala je neobičnu sudbinu. U iznenadnom preokretu događaja, od obožavane i cijenjene postala je potpuno zaboravljena. Unatoč brojnim knjigama i serijama posvećenim njezinu životu, dubine njezina unutarnjeg svijeta ostale su nedokučive. Preminula je u stanju ogorčenosti, obuzeta prijevarom, i bez ikakvog priznanja duboke pravde koju je neumorno slijedila.
Prema riječima onih koji su je poznavali, posljednji trenuci Jovanke Broz, globalno cijenjene zbog besprijekornog osjećaja za stil, bili su lišeni ikakvog dostojanstva ljudskog bića. Unatoč tome, Jovanka se s tim okolnostima suočila s nepokolebljivim stoicizmom.
Oduzete su mi sve stvari, a ja sam nasilno udaljen iz prostorija. Uspjela sam na brzinu obući malo crno odijelo jer je bilo proljeće. Međutim, kad sam došao k sebi, već je bila zima, našao sam se bez ikakve odjeće i obuće.
- Čak su mi uskratili priliku da ponesem svoj telefonski imenik, zbog čega nisam mogao ni s kim stupiti u kontakt jer nikada prije nisam morao pamtiti telefonske brojeve. Bio sam potpuno izoliran, okružen s 15 pojedinaca koji su bili samo licemjeri. Svaki put kad bi se netko približio vratima, pomno bi pratili svaki moj pokret, rijetko bi koga propustili. Iako su mi neki predmeti na kraju vraćeni nakon dvije-tri godine, sve vrijedno ostalo je zaplijenjeno. Riječi su to Jovanke u jednom od rijetkih i ekskluzivnih intervjua s Miri Adanjom Polak. Na upite brojnih prijatelja i rodbine pitali su se zašto nije osigurala vlastiti dom nego se našla u privremenom smještaju.
- Moja želja nikada nije bila raditi isključivo za vlastitu korist. Čak i kada bih napravio običan kokošinjac na Dedinju, nosio bi etiketu velebne vile. Situacija je ostala nepromijenjena tijekom mojih 15 godina ovdje. Sve za čim žudim je dostojanstveno proživjeti ostatak svojih dana, rješavajući pitanja poput statusa, mirovine i stanovanja. Pošteno je povratiti imovinu koja za mene ima sentimentalnu vrijednost, umjesto da dopustim da propadne u nekom zaboravljenom skladištu ili da je iskoriste drugi. Nikada se nisam vratila u tu kuću, ali ona je postala stecište brojnih pojedinaca – ogoljena je duša čuvene Jovanke.
Kad god bi izašla van, bilo da se radilo o kratkom izletu u trgovinu ili opuštenoj šetnji, naišla je na izljev ljubavi i podrške bezbrojnih pojedinaca. No, držala se u neznanju o odlukama oko Titova odlaska u Ljubljanu na liječenje i razmatranja moguće amputacije noge. Važno je napomenuti da nisam bio prisutan prilikom donošenja odluke. Sve odluke donosio je isključivo Centralni komitet, potpuno isključujući uplitanje obitelji. Lazo Koliševski me je obavijestio da će Tito ići na operaciju noge.
U to vrijeme sam stanovao u svojoj kući u Užičkoj ulici u Beogradu. U tom smo razdoblju već bili razdvojeni. Namjerno su osigurali da nam se putevi ne ukrste neprestano ga seleći po zemlji, dopuštajući nam vrlo rijetke prilike da se viđamo. Međutim, tih zadnjih dana označili su potpuni razlaz između nas. Moj ured se nalazio u sklopu kuće, uz knjižnicu i Titov ured. Jednom prilikom dok je tajnik Kostić bio u njegovoj pratnji, on je namjerno zatvorio sva vrata, čime je praktično spriječio bilo kakvu interakciju između nas. Jedina stvar koja je stajala između nas bila je knjižnica. Nažalost, to je označilo posljednji primjer svega što smo dijelili.
Na tragičan način dočekala je vijest o Titovoj smrti. Sekretar komiteta je na dosta odsječan način samo izgovorio riječi “Gotovo je”, ne navodeći izričito da je Tito preminuo. Ona se u tom trenutku zatekla u salonu Užička. Nikada ga nije posjetila u bolnici jer je bila obaviještena da će njezina prisutnost samo smetati. Ovako su riješili situaciju. Vjerujem da je izvjesni Dolac imao značajnu ulogu u krojenju naše sudbine.
Dolanc se u Mariboru obratio skupu visokih časnika i terenskih rukovoditelja, istaknuvši važnost služenja vojnog roka unutar vlastite republike. Ta je poruka kasnije prenesena Titu tijekom ručka sa stranim gostima. Svjestan osjetljivosti tih dokumenata, Dolanc mi ih je povjerio na čuvanje jer je znao da ću ih marljivo čuvati. Uvijek sam se brinuo da ih prikupim i dostavim njemu. Tijekom tog sastanka prepoznao sam Dolancovo ime iz prethodne depeše, što me navelo da upozorim Tita na osobu koju smo zvali “neki tamo”. Činilo se da se Dolancova agenda vrti oko razgradnje države, a ne samo vojske. Od tog trenutka Tito s njim nije htio imati nikakve veze i izbjegavao je bilo kakav spomen i susret s Dolancom. Nisam se mogao načuditi kako je Dolanc dogurao do šefa stranke. Nažalost, njegovim dolaskom počinju naše nevolje.
Po svom uvjerenju, ona vjeruje da njezino svjedočanstvo ima potencijal promijeniti putanju povijesti. Utjecaj mog svjedočanstva, da je izrečeno u pravom trenutku, mogao je potpuno promijeniti naše okolnosti. Bili smo okruženi brojnim poznanicima. Nakon Titove smrti, pojavila se značajna znatiželja oko moje osobe, budući da su pojedinci tražili prilike da se podruže sa mnom. Međutim, stalno su dobivali odgovore u kojima su me označavali kao nestabilnu osobu i savjetovali protiv bilo kakvih posjeta. Postojao je strah da se neće povjerovati mojim pričama, koje su zapravo potkrijepljene činjeničnim dokazima i uvjerljivim argumentima.
S druge strane, priče ispletene o meni bile su samo izmišljotine. Jovanka Broz, bivša prva dama Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, nadmašila je ulogu supruge Josipa Broza Tita. Posjedovala je izuzetnu snagu, neustrašivo se borila u ratu, pružala pomoć drugima i ljupko vodila brojne državne događaje. Jovanka se neumorno usavršavala, izvanredno završila srednju školu i krenula na studij književnosti prije nego što je bila prisiljena napustiti studij zbog raznih obaveza. Njihova zajednica dogodila se 15. travnja 1952., a službeno je predstavljena kao njegova supruga u rujnu iste godine.
Uvriježeno je mišljenje da je utjecaj izvjesnog Dolca odigrao značajnu ulogu u oblikovanju njihove sudbine. Tragično, Jovanka nije dobila pravdu koju je zaslužila, preminuvši 2013. u Beogradu, nakon što je izdržala 33 godine izolacije dok je čekala ishod ostavinske rasprave kako bi se utvrdilo što joj pripada nakon Titove smrti. Njena posljednja želja bila je da bude položena u Kući cvijeća, pored Tita.
