Suzana Jovanović trenutno prolazi kroz težak period nakon smrti Saše Popovića, a javnost s pažnjom prati kako se nosi sa ovom velikom tugom. Iako je gubitak neizmerno potresao njenu svakodnevicu, Suzana pokazuje snagu i dostojanstvo, oslanjajući se na porodicu, prijatelje i uspomene koje čuva na Sašu. U nastavku saznajte više o tome ko je uz Suzanu i pomaže joj kroz ova teška vremena…
Smrt Saše Popovića, čovjeka koji je obilježio estradnu scenu regiona i bio pokretač mnogih muzičkih karijera, ostavila je dubok trag ne samo u njegovoj porodici već i u cijeloj muzičkoj industriji. Njegova supruga, pjevačica Suzana Jovanović, otvoreno je priznala da je poslije gubitka voljenog supruga ostala razočarana u veliki broj kolega. Iako su upravo zahvaljujući Saši mnogi pjevači stekli ogromnu popularnost i karijere, nakon njegove smrti nisu pronašli vremena da se jave ili pruže podršku njegovoj porodici. Suzana je, kako kaže, očekivala makar riječ utjehe, ali izostanak ljudske topline i pažnje od nekih bliskih saradnika duboko ju je povrijedio.
Ipak, nisu svi zaboravili. Postoje i oni koji su se pokazali kao istinski prijatelji, ljudi spremni da budu uz Suzanu i njenu djecu i u najtežim trenucima. Među njima je i pjevač Mikica Bojanić, koji se s mnogo emocija prisjeća zajedničkih trenutaka s Popovićem. On je u razgovoru podijelio sjećanja na prijateljstvo koje je njegovao i njegov otac s legendarnim producentom. Mikica je istakao da je upravo preko Saše doživio prve velike korake u karijeri, od objavljivanja prvih muzičkih projekata pa sve do nezaboravnih ljeta koje su provodili zajedno. Njegov brat Bane bio je još bliži s Popovićem, ali i Mikica s ponosom govori o brojnim uspomenama koje čuva.
- Za Mikicu, gubitak Popovića predstavlja nenadoknadivu prazninu u estradnom životu. On naglašava da ne želi da se ograniči samo na riječi, već da će konkretno stajati uz Suzaninu porodicu. Kako sam kaže, za njega će Popovićeva porodica uvijek biti kao njegova sopstvena i što god im zatrebalo, on će biti tu, baš kao da je i dalje živ sam Saša. To je, u moru površnih izjava koje su nakon smrti stizale sa svih strana, primjer prave ljudske lojalnosti i zahvalnosti.
Osim Bojanića, podršku porodici Popović pružio je i harmonikaš Mikica Gačić, poznat kao blizak prijatelj Suzane i njenog supruga. On često svraća kod njih kada mu to obaveze dopuštaju i uvijek je spreman da unese barem malo vedrine u njihovu svakodnevicu. Gačić je u razgovoru otkrio i detalje iz privatnih razgovora sa Suzanom, među kojima se posebno izdvaja njena želja da postane baka. Nada u dolazak unučeta, prema njegovim riječima, postala je najveća želja u životu pjevačice. Ona smatra da bi upravo novi član porodice unio toplinu u dom koji je gubitkom supruga ostao prazan i tih.
- Suzana je u razgovoru s prijateljima priznala da se osjeća kao da bi kroz tu ulogu pronašla novu snagu i smisao. “Bože zdravlja, samo da dođe trenutak da postanem baka i onda će kuća ponovo živjeti”, prenio je Gačić njene riječi. Iz njih se jasno vidi koliko joj nedostaje Saša i koliko joj je potrebno nešto što će donijeti radost u porodicu koja se još uvijek navikava na život bez njega.
Jedan od važnih segmenata Popovićevog života bio je i odnos sa djecom. Mikica Gačić se prisjetio kako je Popović uvijek bio posebno vezan za Danijela, sina Suzane Jovanović. Iako je Danijel posinak, Saša ga je tretirao jednako kao i Aleksandru, njihovu zajedničku kćerku. Nikada nije pravio razliku, što je ostavilo dubok trag na Danijela, ali i na sve koji su pratili njihov porodični život. Danijel je i nakon očevog odlaska nastavio da se pojavljuje na audicijama, a Popović ga je tokom života cijenio kao pravog sina.
U domaćim medijima, među kojima je i „Kurir“, analitičari estradne scene istakli su da je Popović bio jedan od rijetkih producenata koji su i privatno ulagali u svoje saradnike. Nije mu bilo važno samo kakve pjesme izvode, već i kakvi su ljudi. Upravo zbog toga, njegov gubitak se u muzičkoj industriji osjeća kao ozbiljan udarac, jer je iza sebe ostavio prazninu koju je teško popuniti. I dok se jedni pitaju ko će naslijediti njegovu ulogu, drugi, poput Suzane, samo žele da sačuvaju sjećanje na njega i na ono što je gradio decenijama.
- Pored sentimentalnog dijela, važno je naglasiti i ekonomski aspekt. Estrada je pod Popovićevim vođstvom doživljavala velike transformacije, a projekti poput „Zvezda Granda“ postali su brend prepoznat i izvan granica Balkana. Kako prenosi „Blic“, Popović je znao kako da od anonimnog pjevača napravi zvezdu, što ga je razlikovalo od mnogih drugih producenata. Upravo zato brojni mladi umjetnici danas osjećaju da im nedostaje njegov savjet, dok publika prepoznaje da se muzička scena nakon njegove smrti značajno promijenila.
Suzanina lična priča, iako obavijena tugom, sadrži i tračak optimizma. Ona ne krije da jedva čeka trenutak kada će dobiti unuka ili unuku. Za nju to nije samo nova životna uloga, već i način da se izbori sa svakodnevnim osjećajem praznine. Na pitanje prijatelja kako se nosi s tim što je ostala sama, odgovorila je da je nada u proširenje porodice ono što joj daje snagu. To pokazuje koliko je ljubav prema porodici u njenom životu uvijek bila na prvom mjestu.
Da je porodica stub Suzane Jovanović, potvrđuje i analiza koju je objavila „Politika“, navodeći da se kroz cijelu njenu karijeru vidi čvrsta posvećenost bližnjima. Iako je imala uspješan muzički put, nikada nije dozvolila da posao nadjača porodične vrijednosti. To je bila i jedna od poveznica sa Sašom, jer su oboje smatrali da bez stabilnog doma nema ni istinske karijere.
- Emocionalni ton ispovijesti Suzane Jovanović podsjeća koliko estradni život zna biti varljiv. Dok su svjetla reflektora uperena ka zvijezdama koje se smiju na sceni, istina iza kulisa često je teška i puna iskušenja. Popovićeva smrt otkrila je ko su pravi prijatelji, a ko je bio uz njega samo zbog koristi. Upravo zato riječi Mikice Bojanića i Mikice Gačića imaju posebnu težinu – one svjedoče da zahvalnost i lojalnost ipak nisu nestale sa estrade.
Na kraju, Suzana ostaje simbol hrabrosti žene koja, uprkos ogromnom gubitku, nastavlja da traži smisao u životu i vjeruje u ljepšu budućnost. Njena priča pokazuje da tuga može biti veliki učitelj, ali i da snaga porodice i vjernih prijatelja može ublažiti i najteže trenutke. U njenoj vjeri da će postati baka krije se nada da život, uprkos svemu, uvijek donosi nove razloge za radost.
