Oduvijek sam bila žena koja se oslanja prvenstveno na sebe. Nakon što je moj suprug napustio naš dom i našu priču, ostala sam sama sa sinom i obavezama koje su čekale svakog jutra, bez izuzetka. Nisam imala luksuz da biram kako će izgledati moj dan.
- Rad u salonu za nokte bio je moj način da preživimo, da osiguram hranu, račune, odjeću i sve ono što dijete podrazumijeva bez da se pita koliko njegova majka mora da se odrekne da bi ispunila te potrebe. Trudila sam se da budem snažna, da ne pokazujem slabost, čak ni kada bih se vraćala kući iscrpljena, pitajući se kako ću izdržati još jednu sedmicu.
Jednog popodneva, dok sam radila kao i obično, pojavila se žena koju nisam ranije viđala. Ušla je tiho, obavila uslugu jednako pristojno koliko i nenametljivo, a zatim je isto tako tiho izašla. Ništa na njoj nije odavalo da će to biti trenutak kojeg ću se prisjećati godinama. Tek mnogo kasnije shvatila sam da je već tada sve bilo pažljivo isplanirano. U žurbi, žena je zaboravila torbu. Bila je uredna, ali ne pretjerano upadljiva. Primijetila sam je tek nakon što je otišla.
U salonu je postojala kutija za izgubljene i nađene predmete, pa sam, bez mnogo razmišljanja, torbu tamo ostavila. Bilo je logično da će se žena sutradan vratiti. Ipak, dani su prolazili, a ona se nije pojavljivala. Prošao je jedan, tri, sedam dana. Nakon dvanaestog dana nadzornik je ušao u prostoriju, pogledao torbu i polušaljivo me pitao želim li je možda zadržati, budući da je očigledno niko ne potražuje. Bila sam zbunjena, ali i radoznala. Nisam imala naviku da zavirujem u tuđe stvari, ali činjenica da je toliko dugo napuštena učinila je da više ne znam šta da mislim.
- Odlučila sam da je ipak otvorim, barem da vidim postoji li unutra nešto što bi nam pomoglo da pronađemo vlasnicu. Kad sam rastvorila preklop, ugledala sam samo jedan mali papirić. Na njemu su bila ispisana samo dva kratka slova koja su me ostavila u nedoumici, kao da kriju neko skriveno značenje koje tada nisam znala da protumačim. U tom trenutku nisam ni razmišljala previše, jednostavno sam je odnijela sa sobom, misleći da će mi možda jednog dana zatrebati trag da pronađem vlasnicu.
Tek kod kuće, dok sam pregledala torbu detaljnije, otvorila sam unutrašnji džep. Nisam očekivala ništa posebno, možda neku šminku, sitnicu, vizit kartu — ali svakako ne ono što se nalazilo unutra. U džepu je ležao uredno složen svežanj novca. Kada sam ga prebrojala, ruke su mi počele blago drhtati. Sedam stotina eura. Svota koju u tom trenutku ne samo da nisam imala, već je predstavljala razliku između agonije i olakšanja, između brige za račune i barem mjesec dana mirnijeg disanja.
Plakala sam dugo te noći. Ne od pohlepe, već od osjećaja nevjerice. Bila sam zahvalna, a opet uplašena. Nisam shvatala kako je moguće da je neko u salonu ostavio toliku količinu novca, niti zašto. Tek mnogo kasnije saznala sam istinu koja je sve promijenila.
- Godinu dana nakon tog događaja, sasvim slučajno, kroz razgovor s bivšim kolegama, shvatila sam da žena iz salona nije bila obična klijentica. Nije ništa zaboravila. Torba nije bila slučajno ostavljena. Ona je bila poznanica mog tadašnjeg poslodavca.
Znala je da sam samohrana majka, da ne tražim pomoć čak ni kada jedva izdržavam, i upravo zato su smislile način da mi pruže podršku bez da me povrijede ili dovedu u neprijatnu situaciju. Nisu htjele da se osjećam kao da nekome dugujem ili da primam milostinju. Njihov cilj je bio da mi olakšaju teret, ali na način koji ću moći prihvatiti bez stida.
Do dana današnjeg, prošlo je osam godina otkako sam otišla iz tog salona, ali sjećanje na taj gest nikada nije izblijedilo. U teškim periodima, kada mi se čini da život previše udara, pomislim na tu torbu, na skriveni novac, na poruku koja je tada ostala nerazumljiva. Podsjetim se da još postoji dobrota koja se ne vidi na prvi pogled, dobrota koja ne traži uzvrat, dobrota koja se do čovjeka probije onda kada je najpotrebnija. I svaki put me to ohrabri da nastavim dalje.
