Jedna jako zanimljiva a nadasve poučna priča dolazi iz sarajeva,njen glavni akter je nana Ziba a priča koja sledi otapa i najhladnija srca.
- Život često piše priče koje nas podsjete koliko je zapravo malo potrebno da ljudi žive jedni uz druge u miru. U svijetu punom podjela, gdje razlike u vjeri, naciji i porijeklu često predstavljaju prepreke, javljaju se sudbine koje te barijere tiho ruše. Jedna takva priča dolazi iz Visokog kod Sarajeva i govori o Nani Zibi, ženi čije iskustvo pokazuje da međuljudski odnosi mogu biti ispunjeni poštovanjem i razumijevanjem bez obzira na vjersku pripadnost.
Ziba, porijeklom iz Rogatice, provela je čak četiri godine svog života pod istim krovom s pravoslavnim svećenikom. Iako je muslimanka koja čvrsto drži do svoje vjere i tradicije, ni u jednom trenutku nije osjetila da je zbog toga drugačije tretirana. Naprotiv, imala je punu slobodu da živi u skladu sa svojim običajima i vjerovanjima. I sama se prisjetila tih dana kroz jednu šaljivu, ali duboko simboličnu rečenicu – da je „odsela u papinoj rezidenciji“. Time je htjela reći da je, uprkos vjerskim razlikama, osjetila toplinu i prihvatanje u tom domu.
- Tokom svog boravka, Ziba je naišla na iskreno razumijevanje. Niko joj nije prigovarao što nosi maramu, niti joj branio da se moli na način koji joj je blizak. Svećenik s kojim je živjela bio je primjer istinske tolerancije. I ona sama pokazala je duboko poštovanje prema njemu i njegovom načinu života. U jednoj od anegdota koje je podijelila, prisjetila se kako joj je sin rekao da će on ostati u svojoj vjeri, a ona u svojoj. Svećenik je to mudro dopunio riječima da će, ako svako ide svojim putem i poštuje drugoga, uvijek biti mira i razumijevanja među njima.
Po povratku iz inostranstva, tačnije iz Austrije, Ziba se odlučila vratiti u domovinu. Kupila je kuću u Visokom, gdje svaki član porodice ima svoj prostor i gdje je svakodnevica prožeta jednostavnošću, toplinom i prisjećanjem na dane koje je provela u zajedničkom životu sa svećenikom. I danas pamti njegove riječi koje govore mnogo više od stotinu predavanja: „Djede, pripremi kafu dok se Nana moli, pa ćemo poslije popričati.“ To su one male, svakodnevne rečenice koje pokazuju koliko istinske ljudske vrijednosti mogu biti prisutne i između onih koji se možda na papiru razlikuju, ali u srcu – nikako.
- U isto vrijeme, na drugom kraju priče, stoji život Dijane Đoković, majke svjetski poznatog tenisera Novaka Đokovića. Njena priča nosi drugačiji ton, ali je takođe ispunjena traganjem za duhovnim identitetom. Dijana je rođena kao Dijana Žagar, 1964. godine, i poticala je iz porodice u kojoj vjera nije bila prisutna. Odrasla je bez religijskih praznika, bez molitve, jer su njeni roditelji bili odgajani u komunističkom sistemu, gdje su državne vrijednosti bile iznad duhovnih.
Njen susret sa vjerom dogodio se mnogo kasnije, nakon što je ušla u brak sa Srđanom Đokovićem. Njegova majka, Stanka, bila je teško bolesna, i izrazila je želju da se unuci krste. Taj trenutak pokrenuo je promjenu i kod Dijane. Iako je u početku bila zbunjena, s vremenom je poželjela da i sama pronađe svoj duhovni put. Nakon rođenja drugog sina, donijela je odluku da se krsti u pravoslavnoj crkvi. Tada je dobila ime Milica, ime koje je birala sa osjećajem da njeno katoličko ime više ne predstavlja njenu novu duhovnu pripadnost.
- Njen otac, Zdenko Žagar, rođen u Vinkovcima, danas živi u Beogradu. Svojevremeno se s porodicom preselio u Srbiju, gdje je započeo novi život. Iako hrvatskog porijekla, Srbija mu je postala dom. Govorio je da su ranije ljudi manje marili za porijeklo i vjeru, i da bi danas, čak i da se Novak izjasni kao Hrvat, to ne bi promijenilo ništa – prepreke bi i dalje postojale. Prisjetio se i nedavnog poziva jednog rođaka iz Vinkovaca, koji se interesovao za mjesto rođenja Dijane, jer je ta tema ponovo postala zanimljiva u nekim krugovima. Iako sa kćerkom više nije u kontaktu, sjeća se vremena kad su kao mladi časnici zajedno započeli život.
Ove dvije priče, iako potpuno različite po okolnostima i kontekstu, spajaju se u jednoj tački – u potrebi za mirom, poštovanjem i traženjem vlastitog mjesta u svijetu. I Ziba i Dijana, ili Milica, pokazale su da vjera, tolerancija i ljubav mogu nadvladati sve granice koje ljudi postavljaju među sobom. I zato, bez obzira na to kako se neko zove, gdje je rođen ili kojem Bogu se moli – ono što ostaje jeste ono što nosimo u srcu. A tamo, ako ima mjesta za drugog, uvijek ima nade.
