Mozak je jako važan i moramo stalno raditi na njegovom održavanju kroz izazove i zagonetke. Što više razmišljate putem raznih mozgalica, to bolje za vas i vaše kognitivne sposobnosti. Danas s vama dijelimo interesantnu vizuelnu zagonetku i priču.
Od davnina su zagonetke i vizualni izazovi neprestano plijenili znatiželju ljudi. Bez sumnje, to je fascinantan predmet koji privlači svakoga od nas… Uključivanjem u ovo ocjenjivanje imate priliku procijeniti i unaprijediti svoje sposobnosti zapažanja, zaključivanja i vizualne percepcije. Temeljito proučite prikazanu sliku. Možete li uspješno identificirati skriveno stvorenje u sebi?
BONUS:
Kao 40-godišnja žena, razvedena sam i odgajam dvoje djece. Od 29. godine borim se s teškom bolešću. Međutim, donio sam svjesnu odluku da ću izbjeći život usredotočen na materijalizam, konzumerizam i stalno putovanje svijetom. Umjesto toga, otkrila sam sreću u društvu svoje djece, pronalazeći utjehu u jednostavnim životnim zadovoljstvima i prihvaćajući skromni život.
Moji roditelji, sestre i prijatelji izražavaju svoje suosjećanje za ogromnu “patnju” koju navodno podnosim kao posljedicu brojnih poteškoća koje su me snašle. Ipak, nalazim utjehu u svom zadovoljstvu. Ta iskustva nisu bila velika nevolja, već puke prepreke koje sam vidio kao šanse za osobni razvoj. Neopisiva priroda tih susreta otežava njihovo prenošenje drugima. Unatoč tome, bez obzira na situaciju, stalno otkrivam rješenja, otključavam unutarnji mir i naposljetku pronalazim utjehu unutar vlastitog bića.
Čak i u najtežim okolnostima, često se nađem kako prihvaćam paradoksalnu prirodu života i osobitosti svog osobnog putovanja, smijući se usred suza. Ovi primjeri emocionalne katarze, gdje se smijeh i plač isprepliću u trenucima samoće, služe kao svjedočanstvo čiste apsurdnosti postojanja i nepredviđenih načina na koje je ono oblikovalo moj vlastiti put. Zapravo, čvrsto vjerujem da su ti trenuci emocionalnog oslobađanja odigrali ključnu ulogu u očuvanju moje mentalne dobrobiti i pomogli mi da se snađem kroz razne nevolje.
- Nakon dugog vremenskog razdoblja boravka u Sjedinjenim Državama, naposljetku sam donio odluku o povratku u svoju domovinu zbog svoje duboke averzije prema zemlji. Tijekom svog sedmogodišnjeg staža uspješno sam se zaposlio i skupio dovoljno sredstava za kupnju stana. Nažalost, dolaskom koronavirusa iznenada sam ostao bez posla i zdravstvenog osiguranja.
Tijekom razdoblja od 5 mjeseci, ostao sam zatvoren u granicama svog prebivališta, bojeći se zaraze bilo kakvim bolestima ili trajnih ozljeda koje bi izazvale pretjerane troškove liječenja. Iako sam nesiguran oko vjerojatnosti osiguranja zaposlenja u okviru svoje sadašnje uloge, mogu pronaći utjehu u činjenici da je trenutna situacija relativno manje uznemirujuća od mojih prijašnjih okolnosti.
Unatoč mojoj općenitoj averziji prema životinjama, moram priznati da se duboko bojim pasa i da sam sklona alergijama u prisutnosti mačaka. Kako bih smjestio svoje prijatelje koji žive u apartmanima u kojima su dozvoljeni kućni ljubimci, aktivno predlažem sastanke na alternativnim lokacijama, poput obližnjih parkova ili lokalnih kafića.
Iako ne kritiziram njihovu odluku da drže životinje u svojim životnim prostorima, držim suprotnu perspektivu. Problem proizlazi iz pogrešnog uvjerenja da se može slobodno ući u nečiji dom i otići s njegovim psećim društvom. Vrijedno je napomenuti da ako pas uđe u moje dvorište, mora ostati u kući zbog poznavanja ovog okruženja.
Ne mogu tolerirati da me stave u neudoban položaj u kojem mi smetaju životinje, njihovo krzno i njihova blizina mojoj hrani ili jastucima. Kad pas zareži i skoči na mene kao odgovor na moj strah, to je situacija na koju ne mogu utjecati. Prisutnost pasa u trgovačkim centrima postala je dosadna, stoga je pametno preispitati i suočiti se s ovom temom.
