Bez sumnje, jedan od najomiljenijih izvođača u muzičkoj industriji je Aco Pejović. On je je veoma cenjen srpski pevač specijalizovan za narodnu i zabavnu muziku. Interesantno je i da je otpjevao sve numere u filmu Toma koji je posvećen preminuloj legendi. Početkom 1990-ih, brzo je postao slavan, očaravajući publiku širom Balkana svojom izvanrednom vokalnom snagom i sposobnošću da izazove emocije. Njegove pjesme dominirale su eterom i televizijskim ekranima, učvršćujući njegovu poziciju voljene ličnosti među fanovima.
- U osnovi Pejovićevog uspeha leži njegov zapovednički glas, sposoban da izrazi širok spektar osećanja, od tuge do ushićenja. Njegovi dinamični nastupi uživo poznati su po naelektrisanoj atmosferi i predanom praćenju. Aco Pejović, cijenjeni umjetnik, dugi je niz godina u srećnom braku sa suprugom Biljanom, a njihovu ljubav su blagoslovile tri prelijepe ćerke. O njegovom braku se piše već godinama, a dosta puta su mediji prenosili da je Aco nevjeran. On je pokušavao svaki put da demantuje, ali nekada mu to ne bi pošlo za rukom.
Uprkos podnošenju brojnih izazova, uključujući i uznemirujući trenutak kada se Biljana suočila sa komplikacijama opasnim po život zbog puknuća aneurizme i krvarenja u mozgu, njihova ljubav je izdržala nepokolebljivom snagom i odlučnošću. U ovim teškim vremenima, Aco je Biljani bio postojan izvor snage.
- Osvrćući se na ovo duboko dirljivo poglavlje njihovih života, Pejović je ispričao iskrene anegdote iz ove lične iskušenja. Biljana je oduvijek bila dobrog zdravlja i nikada nije imala nikakvih problema. Međutim, sve se promijenilo kada joj je aneurizma neočekivano pukla.
Ne znajući, živjela je s urođenim stanjem – dvije aneurizme u očnim arterijama. Uprkos tome što je tri dana zaredom patila od glavobolje, nije obraćala mnogo pažnje na njih. Nažalost, tokom jednog od svojih predavanja pred studentima, iznenada se srušila, zbog čega je hitno potražila pomoć u Urgentnom centru.
Čekanje je bilo mučno, progona slika koja mi je ostala urezana u sjećanje. Uznemireno smo sjedili usred uznemirujućeg prizora doktora koji nose beživotna tijela u crnim vrećama, strepeći od trenutka kada će doktor izaći i izgovoriti one užasne riječi: “Gotovo je”.
Srećom, nakon što su se obratili mojim kolegama iz oblasti zdravstvene zaštite, moji poznanici doktora su odmah ponudili svoju podršku. Po preporuci mladog doktora upućen sam u ustanovu.
Unatoč nedostatku razumijevanja za specifičnosti moje aneurizme u tom trenutku, ne smatram je odgovornom. Jasno je dala do znanja da će ostati uz mene cijelu noć, prepoznajući hitnu potrebu za hitnom operacijom kako bi se riješilo moje kritično stanje.
Šanse za preživljavanje za nekoga kome pukne aneurizma su samo jedna prema hiljadu. Kada je sunce zašlo, cela srpska muzička scena se okupila iza mene, otkrivajući pravu suštinu mojih prijateljstava koja su me obasipala nepokolebljivom podrškom i naklonošću.
Nevjerovatnih 150 pojedinaca, prvenstveno iz industrije pop muzike, uspjelo je pronaći put do bolnice. Neposredno prije nego što su me odvezli u operacionu salu, pozvala sam svoju djecu da se oprostim od njih, potpuno svjesna da bi ovo potencijalno mogao biti naš posljednji susret.
Sama operacija je trajala šest i po sati, a na Hitnoj smo ostali do 7 sati ujutro. Nakon procedure, odvila se izazovna scena dok je imala obrijanu glavu i vidljive rane. Postalo je imperativ da našoj djeci pružimo objašnjenje situacije. Kako bih zaštitio našu privatnost i očuvao osjećaj povučenosti, izričito sam jasno stavio do znanja da je naš dom zabranjen za strane, jer je moj jedini fokus bio prisutan na mojoj djeci.
Prikupila bih ih uza se, čvrsto ih zagrlila i pružila uvjeravanje izgovarajući: “Prebrodićemo ovaj period bez mame jer se sve stvari na kraju dese.” Sve ovo vreme u mislima mi je uporno odzvanjao tekst Cecine pesme “Živ čovek se na sve navikne”.
Te prve večeri niz nesretnih incidenata odigrao se u mojoj porodici. Naša najstarija ćerka je bila žrtva trovanja, srednje dete je imalo problema sa zubima, a najmlađa je imala temperaturu. Hitno sam se obratila doktoru, koji mi je dao infuziju da ublaži bolest moje starije kćeri.
Nakon što sam se uvjerila da su djeca smještena, povukla sam se u utočište svojih odaja, obuzeta ogromnim naletom osjećaja. U stanju očaja, preklinjao sam Biljanu da ostane uz mene, ispuštajući snažan vrisak koji je odjeknuo cijelom komorom.
