BONUS TEKST
Život Ramize Vuković iz Tuzle nalikuje drami čije bi stranice mnogi teško mogli ispisati. Njen put, obavijen emocijama i borbom za istinu, nosi težinu priče koja bi mogla poslužiti kao predložak za film, ali za nju, to je bila stvarnost – sirova, nepredvidiva i bolna.
Ramiza je, poput mnogih žena, maštala o jednostavnoj, ali ispunjenoj budućnosti. Ljubav, brak, dom i djeca – san koji dijeli većina ljudi. Sa mužem je dijelila skromni podstanarski život i nadali su se boljim danima. Kada je ostala trudna, radost se uvukla u njihov dom. Međutim, trudnoća je od samog početka nosila znakove upozorenja.
Stomak joj je bio neuobičajeno velik već u trećem mjesecu. Ljekari i prolaznici su se čudili. Fizički tegobe su bile izražene, a ona je već tada morala na bolovanje. U sedmom mjesecu dolazi do komplikacija – osip i sumnja na puknuće vodenjaka. Smještena u bolnicu, Ramiza doživljava još jedan neobičan trenutak. Injekcija koju joj daje doktorica gotovo trenutno uklanja simptome. Taj trenutak kod nje budi osjećaj da nešto nije u redu.
Upravo tada prvi put saznaje – nosi trojke. Bila je to šokantna informacija, ali i razlog za ponos i uzbuđenje. Doktorica joj predlaže da ostane u bolnici i čuva trudnoću, pa čak i transport u Sarajevo helikopterom. No, Ramiza, zbunjena i uplašena, odlučuje da se vrati kući. Tada nije mogla ni slutiti da će se njena sreća pretvoriti u niz neodgovorenih pitanja i neizbrisive sumnje.
Uoči porođaja, u duhu žene koja priprema gnijezdo za svoje potomstvo, prala je tepih. Noć kasnije počinje krvarenje i biva hitno prebačena u bolnicu. U porođajnoj sali nije bilo jasnih informacija. Iako je jedan doktor predlagao carski rez, porođaj je započet prirodnim putem. Trećeg dana, Ramiza je u agoniji. Vrišti od bolova, a osoblje napokon reaguje – hitna intervencija i anestezija.
Kada se probudila iz anestezije, dočekuje je informacija koja joj i danas odzvanja u mislima. Ljekar joj usputno, gotovo ravnodušno, govori: “Dvoje djece su živo. Treće je umrlo.” Bez dodatnog objašnjenja, bez prilike da vidi dijete, bez vremena da procesuira bol ili istinu.
Potpisuje papire koje nije imala snage ni da pročita. U tom trenutku, pod uticajem lijekova, nije mogla jasno da misli niti da reaguje. Taj trenutak ostaje zamrznut u njenom sjećanju – riječima izgovorenim na vratima, bez saosjećanja, bez odgovornosti.
Za Ramizu, život nakon toga više nikada nije bio isti. Njena priča je svjedočanstvo o snazi majčinske ljubavi, o pitanjima koja nikada nisu dobila odgovore i o boli koja se ne može izbrisati. Više od dvije decenije kasnije, pitanje koje i dalje odzvanja u njenom srcu glasi – šta se zaista dogodilo s njenim trećim djetetom?
Iza svakog osmijeha i svakog dana koji je proživjela od tada, Ramiza nosi taj teret. Njena priča nije samo lična – ona postavlja pitanje odgovornosti u zdravstvenom sistemu, komunikacije s pacijentima, i poštovanja prema svakom ljudskom životu, bez obzira na okolnosti. Priča Ramize Vuković poziva nas da bolje slušamo, dublje saosjećamo i da ne zaboravimo da svaka majka ima pravo da zna istinu.
