Tema današnjeg članka odnosi se na duboke emocije, odluke koje se donose pod velikim pritiskom, te učinke tih odluka na život. U ovoj priči o ženi koja je u mladosti bila suočena s neizmjernim izazovima, istražujemo njenu unutrašnju dilemu i kasnije kajanje zbog odluke koju je donijela pod utjecajem vanjskih faktora.
Kada sam imala 19 godina, zatekla sam se u situaciji koja bi mogla promijeniti moj život zauvijek – čekala sam blizance s muškarcem koji je bio 21 godinu stariji od mene, imao je 40 godina i dolazio iz druge religije.
Unatoč mojoj radosti i želji da postanem majka, on nije dijelio moje uzbuđenje. Naprotiv, inzistirao je da bi to moglo imati štetan utjecaj na moj život, stalno me nagovarajući da ponovno razmislim o svemu. Osjećala sam se pod velikim pritiskom, jer nisam željela odustati od onoga što je za mene bilo važno.
Budući da smo živjeli u različitim gradovima, donijela sam tešku odluku da ga ostavim i uzmem stvari u svoje ruke. Po povratku kući, sve sam ispričala svojoj majci, nadajući se da će me razumjeti. Međutim, njena reakcija bila je sasvim drugačija od onoga što sam očekivala. Majka je pod krinkom zabrinutosti za društvenu prosudbu i vjerske razlike, aktivno pokušavala da me odvraća od poroda. Osjećala sam se kao da mi govori da odustajem, da ne zahtijevam prisutnost muslimanskog partnera, iako nisam željela donijeti tu odluku.
Na kraju, pod utjecajem svih tih pritisaka, odlučila sam otići na pobačaj. Danas duboko žalim zbog te odluke, jer sam znala da nisam slušala svoje srce. Moja iskrena molba svima koji čitaju ovu priču je da vjeruju svojim osjećajima, da se ne pokolebaju zbog vanjskih glasova, jer samo tada možete osigurati budućnost bez grižnje savjesti.
BONUS TEKST
Po povratku s posla, suprug je zatekao prizor u dvorištu – troje djece brčkaju se u spavaćicama, prekriveni blatom, dok su omoti čokolade i kutije hrane bili raspršeni po travnjaku. Ženin automobil je stajao s odškrinutim vratima, dok je ulaz u kuću bio široko otvoren. Ušao je unutra i pronašao još veći nered – svjetiljka prevrnuta, tepih zgužvan uza zid, a prostor je bio ispunjen igračkama i razbacanim stvarima.
U kuhinji je sudoper bio prepun prljavog posuđa, hrana je bila razbacana po stolu i podu, a hladnjak je bio odškrinut, s razbijenim staklom posutim po tlu. Oduvijek su znali da bi u njihovoj kući mogao biti kaos, ali ovo je bio trenutak kada je zabrinutost bila na vrhuncu. Suprug je žurno popeo stubama, pazeći da izbjegne hrpe igračaka i odjeće, očajnički tražeći svoju ženu, uvjeren da joj se nešto nesretno dogodilo.
Njegova zabrinutost rasla je kada je primijetio da voda curi iz kupaonice. Ušao je, očekujući najgore, a susreo je prizor mokrih ručnika razbacanih po podu i slavinu koja je ostala teći, a kadu je ispunila pjena. Pod kupaonice bio je prekriven velikim tragovima toaletnog papira. I dok je nastojao pronaći odgovore, ubrzo je ušao u spavaću sobu i tamo zatekao svoju ženu, opuštenu, odjevenu u udobnu pidžamu, kako čita knjigu.
Gledajući ga, nasmijala se i postavila mu pitanje: „Dušo, kako je prošao tvoj dan na poslu?” Bez riječi, pogledao ju je, iznenađen. Na trenutak je samo stajao, preplavljen osjećajem nevjerice, prije nego što je izgovorio: „Što se dogodilo ovdje danas? Kako je nastao ovoliki nered?” Ona je samo s osmijehom odgovorila: „Jesi li ikada primijetio kako svaki dan dolaziš s posla s tjeskobom i vikanjem, pitajući: ‘Što si radila cijeli dan?’”
Samouvjereno je izgovorila: „Znam, danas nisam izvršila sve zadatke! A sada, opusti se, i dođi da uživamo u ostatku dana.
