U svetu u kojem je luksuz postao merilo uspeha, a društvene mreže ogledalo tuđeg “savršenog” života, sve više ljudi nesvesno upada u zamku iluzije blagostanja. U ovom članku otkrivamo zašto ljudi imaju iskrivljene osećaje nejednakosti, kao i razlog zašto je prisutnost kompleksa manje vrednosti sve češća…
Iako bi mnogi rekli da je stanje u trgovačkim centrima i buticima samo odraz ekonomskog blagostanja, stvarnost je znatno složenija. Naizgled prepuni parking prostori, gužve oko polica i redovi na blagajnama mogu lako navesti na zaključak da su ljudi danas imućniji nego ikad. No, slika koja se stvara u javnosti često je odraz jedne dublje socioekonomske i psihološke dinamike: potrošnje bez temelja u stvarnoj financijskoj mogućnosti. Kupovina više nije samo potreba – ona je postala emocionalni refleks, način da se barem privremeno osjeti kontrola nad neizvjesnošću.
Čekajući prijateljicu, bez prave namjere da nešto kupi, autorica ulazi u trgovinu – prazan hod, čista znatiželja. No, ono što vidi iznenađuje: svaki kupac u rukama drži više komada odjeće, a redovi se protežu sve do ulaza. Ideja da nečija košarica odražava stvarno stanje na računu postaje sve manje održiva. Ljudi kupuju bez obzira na inflaciju, jer kupovina pruža privremeni osjećaj olakšanja, kako pokazuju brojna istraživanja ekonomista i psihologa. To nije hedonizam, to je anksioznost u akciji.
- Pitanje se nameće samo od sebe: kako je moguće da usred inflacije i rastućih cijena ljudi troše kao da krize nema? Odgovor leži u slojevitosti našeg doživljaja novca, emocionalnoj vrijednosti potrošnje i zamagljenoj slici realnosti koju stvaraju suvremeni uvjeti života. Inflacija, unatoč brojkama koje se službeno iznose, najviše pogađa tihi dio košarice – osnovne namirnice, energiju, stanovanje. Uz to, tiha inflacija poznata kao “shrinkflation” dovodi do toga da za istu cijenu dobivamo manje – čokolada je manja, sok razblaženiji, a prašak traje kraće. Zapravo, kupujemo isto – samo dobivamo manje.
Razlozi za potrošnju u nedostatku objektivnih sredstava nisu samo ekonomski. Psihologinja dr. Elizabeth Dunn upozorava da kupnja djeluje poput psihološkog okidača – potiče lučenje dopamina, hormona sreće, i stvara kratkotravan osjećaj moći. Kada nemamo potpunu kontrolu nad financijama, poslom ili cijenama, stvaramo iluziju da je donošenje odluke o kupnji dokaz vlastite autonomije. Kupovina postaje terapija, utjeha, bijeg, često kroz sitnice koje realno ne trebamo, ali nas tješe.
- Prema analizi portala “Financije.hr”, u Hrvatskoj se potrošnja u trgovačkim lancima povećala čak i u mjesecima kada su cijene porasle, što stručnjaci smatraju dokazom da ljudi nisu promijenili navike, nego percepciju nužnosti. Članak ističe da „sve veći broj građana ulazi u minus“, ali da istodobno raste broj transakcija u trgovinama s odjećom i tehnološkom opremom. Poručuju da se tu ne radi o luksuzu, već o emocionalnoj obrani od financijskog stresa.
Domaći portal “Ženski svijet” piše kako je fenomen društvene usporedbe jedan od ključnih čimbenika zbog kojih se ljudi osjećaju materijalno inferiorno. U analizi navode: „Koliko god šutjeli o tome, većina ljudi oblikuje vlastiti osjećaj vrijednosti uspoređujući se s bližnjima – susjedom koji vozi novi automobil ili kolegicom koja putuje nekoliko puta godišnje.“ U tom smislu, više ne kupujemo garderobu ili mobilni uređaj, nego potvrdu da smo “dovoljno dobri”, “dovoljno uspješni”, „dovoljno u trendu“.
Kao što navodi dnevni list “Slobodna Dalmacija”, potrošnja je i dalje glavni motor hrvatskog gospodarstva – oko 60 % BDP-a dolazi iz potrošnje kućanstava. Ako bi masovno prestali trošiti, ekonomija bi pala. Stoga se sustavom stalnih sniženja, dostupnih kredita i mogućnosti obročnog plaćanja stvara poticaj da nastavimo trošiti, čak i ako nas to vodi u dug. Ekonomija je, prema njima, svjesno izgrađena tako da nas potpuno osloni na ciklus rada, trošenja i zaduživanja.
- No što možemo učiniti da prekinemo ovaj začarani krug? Prvi korak je prepoznati vlastite emocionalne okidače. Ako kupujemo poslije stresnog dana – možda ne tražimo predmet, već utjehu. Ako nas boli što ne možemo platiti izlazak s prijateljima – možda se zapravo bojimo odbacivanja. Društvo nas neprestano uči da je vrijednost u posjedovanju, ali upravo se tada trebamo zapitati: koliko nam toga zaista treba? I što zapravo pokušavamo “kupiti”?
Jedan od načina da se postepeno izvučemo iz kruga psihološke potrošnje je usmjeravanje prema aktivnostima koje smiruju emocionalnu tenziju bez troška – šetnja prirodom, druženje, slaganje ormara, stvaranje rukotvorina ili jednostavno prisjećanje svega što već imamo. Nadalje, nužno je redefinirati značenje „imati dovoljno“ – što to zapravo znači za nas osobno, bez obzira na to što govori okolina.
Konačno, nikada ne smijemo zaboraviti da mi nismo jedini u ovom osjećaju. Većina ljudi, s vremena na vrijeme, skriva financijske brige iza osmijeha, kave u kafiću ili nove odjeće. To što netko nosi skupu jaknu ne znači da ne brine zbog računa. I to što mi nekada kažemo “ne mogu si to priuštiti” ne znači da smo neuspješni – znači da smo svjesni, prisutni i odgovorni.
- Možda bi ključ u promjeni bio u prihvaćanju činjenice da vrijedimo više od zbroja svojih stvari. Da se možemo osjećati bogato i onda kada naše bogatstvo nisu novčanice, nego odnosi, mir i vlastiti razvoj. Kad to shvatimo, kupovina prestaje biti bijeg, a financijska nesigurnost prestaje biti stigma. U svijetu gdje je puno „imati“ postalo uobičajeno, pravo bogatstvo je – biti.
Najveća pobjeda nije u tome da nikad više ne potrošimo na nešto što nam ne treba – nego da shvatimo zašto to činimo. To je prvi korak prema emocionalnoj i financijskoj slobodi.
