Vjerujemo da se veliki broj vas susreo s uzbudljivim triler filmom pod nazivom “Kad jaganjci utihnu”. Međutim, moglo bi biti iznenađenje saznati da je zloglasni lik Hanibal temeljen na stvarnoj osobi. Danas se bavimo životnom pričom upravo ovog lika i više od četrdeset godina Robert Maudsley, sada 70-godišnjak, zatvoren je u stakleni kavez, izoliran od svijeta.
Ovo izvanredno zatočenje rezultat je njegove osude za ubojstvo Johna Farrella 1974., što je rezultiralo doživotnom robijom. Maudsleyeva izjava da će nastaviti sa svojim ubojitim djelima ako mu se dopusti sloboda učvrstila je njegov smještaj u samicu. Ova ekstremna mjera provedena je nakon što je odnio živote još tri osobe. Smatran najopasnijom osobom u Ujedinjenom Kraljevstvu, dobio je nadimak “pravi Hannibal Lecter”. Robert je bio stanovnik zatvora Wakefield posljednje 44 godine, vodeći usamljenički život unutar granica neprobojne staklene ograde dimenzija 5,5×4,5 metara. Jedini izvor prirodnog svjetla s kojim se susreće su obavezne vježbe na otvorenom, gdje je izoliran od ostalih zatvorenika i može komunicirati samo s budnim šest čuvara koji ga čuvaju.
Unutar njegove ćelije namještaj je minimalan, sastoji se od zbijenog kartonskog stola i stolice, dok su WC i umivaonik čvrsto pričvršćeni za pod. Robertov krevet izgrađen je od čvrstog betona, a ulaz u njegovu ćeliju sastoji se od robusnih čeličnih vrata koja se otvaraju u kavez unutar ćelije. Oko kaveza su debele, prozirne akrilne ploče, s malim otvorom na dnu za čuvare da mu dostave obroke. Rođen u Toxtethu (Liverpool) u lipnju 1953., godine je proveo u katoličkom sirotištu zajedno sa svoja tri brata. Nažalost, njegova se majka borila s ovisnošću o kokainu, dok se njegov otac borio s poteškoćama vezanim uz alkohol. Tragično, njihov otac ih je izložio dugotrajnom fizičkom zlostavljanju. Maudsley je posebno podnio najveći teret ove muke zbog svoje nepokolebljive zaštite svoje braće i sestara, što je samo dodatno razbjesnilo njegovog oca i dovelo do još strožih kazni. Bio je itekako svjestan sudbine koja ga čeka – biti zatvoren u sobi na mučnih šest mjeseci, s očevom jedinom namjerom da nanese daljnju štetu.
Gotovo svakodnevno smo trpjeli maltretiranje koje je uključivalo česte fizičke napade i zatvaranje u sobu. Batine su najživlje uspomene koje su mi ostale urezane u sjećanje. Još uvijek se mogu sjetiti nezamislivog šestomjesečnog perioda dok sam bila zaključana u svojoj sobi, samo da bi moj otac otvorio vrata i oslobodio svoje nasilje nada mnom. Ovaj zastrašujući ritual događao se između četiri i šest puta svaki dan, s jednim posebno traumatičnim incidentom koji je uključivao snažan udar zračne puške u moja leđa. U dobi od 16 godina premješten sam pod skrbnika u London, što je označilo početak mog eksperimentiranja s kokainom i marihuanom. Kako bih održala svoju ovisnost o drogama, počela sam se baviti prostitucijom. Očajan i shrvan, nekoliko puta sam pokušao okončati vlastiti život, zbog čega sam morao potražiti psihološku pomoć. Tijekom tih terapija shvatila sam da čujem glasove koji su mi naređivali da naudim svojim roditeljima. Dodatno, otkrio sam duboko bolnu istinu da sam kroz cijelo djetinjstvo trpio seksualno zlostavljanje.
Sa zadivljujućom izjavom, neustrašivo je ustvrdio da da su njegovi roditelji bili iskorijenjeni 1970., nijedan dodatni život ne bi bio izgubljen. Osobe koje je izdvojio bile su poznate po svojoj umiješanosti u ubojstva i zlostavljanje djece. Njegovi napori bili su usmjereni isključivo na prijestupnike, izvršeni s neviđenom i divljačkom preciznošću. Tijekom vremena izvan zatvora, u dobi od 21 godine, počinio je svoje jedino kazneno djelo. John Farrell, ozloglašeni pedofil, napao ga je sa zlom namjerom, koristeći slike nevine djece koju je ozlijedio kako bi u njemu izazvao val bijesa. Taj nekontrolirani bijes doveo je do brutalnog čina davljenja. Zbog toga je osuđen na doživotni zatvor, a stručnjaci su oštro savjetovali njegovo puštanje na slobodu zbog teških psihičkih problema.
Nakon što je počinio prvotno gnusno djelo, zatvoren je u psihijatrijsku bolnicu Broadmoor, gdje je počinio drugi gnusni zločin. U suradnji sa zatvorenikom 1977. orkestrirao je hvatanje i mučenje Davida Česmana, osuđenog pedofila, u vlastitoj ćeliji. Mučnih devet sati podvrgavali su ga neopisivom mučenju, što je na kraju rezultiralo njegovom smrću. Godine 2000. molio je da mu se skrati razdoblje izolacije, ali je njegov zahtjev odbijen. Očajnički tražeći bilo kakav privid druženja, molio je čuvare da se uključe u društvene igre ili da mu dopuste da ima papigu za kućnog ljubimca.
Čak je pribjegao i prijetnji samoubojstvom kapsulom cijanida ako se njegovi zahtjevi ne ispune. Na svoj 64. rođendan utjehu je potražio u virtualnom carstvu igrice “Call of Duty”. Tijekom intervjua, dao je sljedeću izjavu: Prošli su dani puni optimizma, jer je moja fascinacija časnicima potpuno nestala. Njihov jedini cilj je osigurati moj brzi povratak u ćeliju kada se vrata otvore. Često razmišljam bi li policajac odvojio trenutak za razgovor, ali on me uvijek iznevjeri. Vraća mi sjećanja na djetinjstvo, zatvorena u sobi mučnih šest mjeseci, dugotrajno sjećanje na agoniju.
