U današnjem članku želim ispričati priču o pohlepi, hladnoći srca i istini koja dođe onda kada je već kasno da se nešto ispravi. Ovo je priča koja pokazuje kako se najveći gubici ne mjere novcem, već onim što nepovratno izgubimo u sebi.
Goranov glas bio je grub i nemilosrdan dok je odjekivao hodnikom stare zgrade na periferiji grada. Pred njim je stajala baka Milica, sitna i pogrbljena žena, držeći u rukama kartonsku kutiju s nekoliko ličnih stvari i staru ikonu. Napolju je padao gust, leden snijeg koji je parao kožu i prodirao do kostiju. Milica je drhtala, ne samo od hladnoće, već od poniženja.
Molila ga je tiho, skoro nečujno, govoreći da kasni samo dva dana s kirijom, da penzija stiže sutra, da je bolesna i da ne zna kuda će po takvom vremenu. Njene riječi nisu imale nikakav učinak. Goran je gledao u svoj skupi sat, govoreći kako ga to ne zanima, da je posao posao i da ima novog stanara koji plaća unaprijed. Dao joj je nekoliko minuta da nestane, prijeteći policijom.
U njenim očima nije bilo bijesa. Samo tuga i razočaranje. Rekla mu je da nije hladnoća napolju ono najgore, već hladnoća koja se nastani u čovjekovom srcu. Zatim se okrenula i polako otišla, nestajući u snježnoj zavjesi. Goran je zalupio vrata, osjećajući olakšanje. Mislio je da se riješio problema.
- Nakon nekog vremena sišao je u stan da promijeni bravu. Unutra je bilo ledeno i prazno. Ostalo je samo nekoliko starih komada namještaja i izlizani crveni tepih. Namjeravao je da ga baci, ali kad ga je šutnuo, ispod se pojavio žuti koverat. Bio je zapečaćen i težak. Pomislio je da su to računi i bijesno ga je otvorio.
Unutra nije našao dugove, već dokumente. Na vrhu je bio vlasnički list. Kada je pročitao ime vlasnika, krv mu se sledila. Pisalo je da je vlasnik zgrade – Milica Petrović. Datum je bio star trideset godina. Noge su mu klecnule, a srce počelo da lupa kao nikada ranije.
Ispod papira nalazilo se pismo, ispisano starinskim rukopisom. Milica mu se obraćala kao unuku. Pisala je da je njegova baka, da ju je njegov otac odbacio jer se oženio bogatom ženom i stidio se nje. Nakon njihove smrti, gledala ga je iz daljine, bez prava da mu se približi. Kupila je zgradu vlastitom ušteđevinom i prodajom imanja, a zatim je preko advokata prepisala na njegovo ime, želeći da ima sigurnu budućnost.
Tražila je samo jedno – da ostane anonimna i da plaća kiriju kao i svi drugi, kako bi vidjela u kakvog će čovjeka izrasti. Nadala se da će u njemu prepoznati dobrotu, milost i srce. Taj dan, napisala je, dobila je odgovor. Izbacio ju je na snijeg zbog dva dana kašnjenja. Zgrada je njegova, ali sramota je samo njegova.
U pismu je napisala da odlazi u državni dom, jer je tamo bar toplo i niko ne viče na nju. Zamolila ga je da je ne traži. Dug je, kako je rekla, plaćen, ali bol ostaje.
- Goran je ispustio pismo i istrčao napolje, bez jakne, dozivajući je kroz snijeg. Trčao je ulicama, zaustavljao prolaznike, gledao u svakog starca, ali Milice nije bilo. Snijeg je prekrivao tragove njenih malih čizama, brišući svaki put nazad.
Vratio se pred zgradu, gledajući u cigle i prozore koji su mu nekada bili simbol uspjeha. Sada su mu djelovali kao hladni spomenik njegovoj pohlepi. Imao je imovinu, papire i novac, ali je te noći shvatio da je postao istinski siromah. Izgubio je jedinu osobu koja ga je voljela ne zbog onoga što ima, već uprkos svemu.
Ova priča ne govori o novcu, već o ljudskosti. Jer sve što se može kupiti ima cijenu, ali ono što se izgubi zbog bezdušnosti – nikada se ne može vratiti
