Poznati psihoanalitičar Sigmund Freud imao je izvanredan obrambeni mehanizam koji ga je štitio od poremećaja koje su uzrokovali glupi ljudi, pomažući mu da održi mentalnu ravnotežu. Filozofija Sigmunda Freuda, poznatog psihijatra i pionira psihoanalize, ima trajnu važnost koju je intrigantno primijetiti, posebno u pogledu njezinih implikacija za društvo i pojedince.
- Trajne ideje koje je ostavio u nasljeđe ostaju jednako značajne, održavajući svoju važnost bez ikakvog pada. Kroz opsežno istraživanje ljudske psihe, Freud je bacio svjetlo na sjenovita područja uma koristeći svoje perceptivne teorije i artikulirane izjave. Posebno je zadivljujući njegov intrigantan uvid u postupke pojedinaca koji bi se mogli smatrati iracionalnim ili neutemeljenim.
Freud sugerira da je prvi znak ljudske gluposti vidljiv u potpunom odsustvu srama. Predstavljeno zapažanje naglašava bitan aspekt ljudskog ponašanja. Značajan čimbenik društvene regulacije je sram, odnosno njegov nedostatak, koji nas odvraća od neprimjerenih radnji ili izražavanja.
- Oni koji nemaju osjećaj srama često se ponašaju neprikladno ne obazirući se na posljedice. U susretu s takvim pojedincima bitno je shvatiti njihov pravi karakter. Često će nas oni koji su lišeni emocionalnog i intelektualnog uvida potkopati ili dovesti u pitanje naša gledišta. Od vitalne je važnosti da ne dopustimo sebi da se osjećamo uzrujano ili iznervirano u takvim situacijama.
Umjesto toga, trebali bismo pokušati rasvijetliti njihovo razumijevanje, ali pritom biti oprezni, budući da neki pojedinci nisu voljni priznati svoje pogrešne predodžbe. Jednako je važno održati naša načela i podržati naše standarde kada se suočimo s onima sumnjivog karaktera. Nikada ne bismo trebali mijenjati svoj integritet i dostojanstvo za puku iluziju mira ili sklada.
- Kada se suočite s pojedincima koji pokazuju nemogućnost osobnog rasta ili stjecanja znanja, mudro je stvoriti distancu i usredotočiti se na vlastito mentalno i emocionalno zdravlje. Freudovi uvidi podsjećaju nas na važnost postavljanja granica i očuvanja našeg integriteta u našim interakcijama s različitim ljudima u suvremenom društvu. Osim toga, naglašava stalnu potragu za samopoboljšanjem i razumijevanjem.
BONUS TEKST
Romantični život poznate glumice Svetlane Bojković bio je izrazito buran, posebice tijekom snimanja kultne serije “Bolji život. Svetlana Ceca Bojković, izuzetna figura među glumicama koja nepokolebljivo drži svoja uvjerenja, ostvarila je karijeru na kojoj joj zavide mnoge nadobudne umjetnice.
Spremna na značajne žrtve za ljubav, bilo joj je lako preseliti se u drugu zemlju i potpuno promijeniti svoj život. Na prostorima bivše Jugoslavije njezino ime postalo je obilježje iznimnog glumačkog talenta. Iako je i dalje vrlo aktivna i neprestano preuzima nove uloge, mnogi će je zauvijek pamtiti kao kultnu Emiliju iz “Boljeg života” i Antoniju iz “Sretnih ljudi”.
– Osobno vjerujem da je moj glumački rast tekao postupno. Može se posjedovati talent i dobro raditi, ali u moje vrijeme odgoj mladih je bio dosta drugačiji, što je dovelo do nedostatka svijesti o vlastitim sposobnostima. Ostvarenje vašeg potencijala zahtijeva vrijeme i iskustvo. Naša profesija nosi i intrige i određeni stupanj rizika, budući da pojedinac mora njegovati snažnu i zdravu osobnost izvan svog zanata – ne samo da bi preživio nego i napredovao. Za one koji se ozbiljno žele baviti glumom, to je životno putovanje.
Ostala sam vjerna svojim likovima Emiliji i Antoniji iz serija “Bolji život” i “Srećni ljudi”, istaknula je kultna glumica. Tijekom studentskih godina razvila je osjećaje prema kolegi Milošu Žutiću koji je bio osam godina stariji od nje, a sa samo 21 godinom odvažno je skočila u nepoznato. Nakon dvije godine studiranja, odlukom Bojana Stupice primljena sam u stalnu članicu ansambla Jugoslavenskog dramskog pozorišta.
Godine 1968. sudjelovala sam na sedam premijera, a osmom proslavila osobnu prekretnicu: udaju za glumca Miloša Žutića. Diplomirala sam 1970. godine, a nedugo potom, krajem 1972. godine, dobila sam ćerku Katarinu, od milja zvanu Kaja, kako je Ceca otkrila za „Politiku”. Njihov brak bio je poprilično nesvakidašnji, ispunjen pričama koje su glumicu često ostavljale u suzama, ali od radosti i smijeha.
Svetlana je ispričala nezaboravno poglavlje iz svog udvaranja s Mishom, prepuno anegdota koje bi mogle napuniti antologiju. Prisjetila se jednog Uskrsa kada je Miša služio vojsku. Baš kad su kod kuće završavali uskršnji ručak, nazvao ju je. “Sada dolazim po tebe”, najavio je. Znatiželjna, upitala ga je gdje je, a on je odgovorio: “Samo se spremi i ne brini, na putu sam.”
Za nju je nastala zbrka; nije spomenuo da dolazi na dopust. Njegovo je iznenađenje savršeno uspjelo. Kad je stigao, izgledao je zapanjujuće u prekrasnom sivom odijelu – elegantno i zadivljujuće. U šetnju su krenuli na Ušće, krenuvši sa novobeogradske strane. – Lijep je dan dok šetamo, upuštamo se u razgovor i smijeh, kad on neočekivano pita: “Jeste li raspoloženi za bečku šniclu?” Odgovaram da ne mogu jer sam upravo ručao. Zatim predlaže: “Možda bi htjela”, i izvlači ga iz unutarnjeg džepa svoje jakne.
Zatečena sam i smijem se, inzistirajući na tome da sam prepuna. Na jednostavan način odbacuje ga kao da se ništa nije dogodilo. Nastavljamo hodati, a nakon nekog vremena on me značajno pogleda i predlaže: “Može jedan pečeni pileći batak?” vadeći ga još jednom iz unutarnjeg džepa svoje jakne. U nevjerici sam prasnula u smijeh, bacila pogled na njegovu jaknu na kojoj nema mrlja.
Usred mog smijeha i zaprepaštenja, odgovorim da stvarno ne mogu, a on ga ležernim, gracioznim pokretom, kao da nije ništa, baci preko ramena u rijeku – rekla je sa smiješkom. Ipak, budući da se mlada i neiskusna odvažila na brak, njihova se veza na kraju raspala. U brak sam ušla sa dvadeset i jednom godinom, dok je Miloš bio osam godina stariji od mene.
