U našoj kulturi postoji veliki broj običaja koji se prakticiraju od davnina, ali su oni doživjeli razne modifikacije tokom vremena a i razlikuju se od mjesta do mjesta. Danas ćemo ući u tradiciju nošenja crne boje kao simbola žalosti za voljenom osobom. Uz Uskrs, najznačajniji kršćanski praznik, koji je udaljen samo nekoliko sedmica, ključno je razmišljati o učenju crkve, koje služi kao podsjetnik da je smrt samo put do vječnog života kroz vaskrsenje. Prema kršćanskoj doktrini, smrt je sastavni dio postojanja, označavajući prijelaz iz zemaljskog života u vječno nebesko postojanje. Suprotno popularnom vjerovanju, putovanje u vječnost počinje pojavom smrti i odvija se kroz proces uskrsnuća.
U demonstraciji tuge za preminulim, rođaci pokojnika počinju noseći tmurnu odjeću u dubokim nijansama crne. Tradicionalno, žene bi se obavijale crnim velom, dok bi muškarci birali crnu odjeću ili crne gumbe. Ova odjeća žalosti se drži godinu dana, tokom koje se ožalošćeni uzdržavaju od učešća u svečanostima, uzdržavajući se od učešća u radosnim aktivnostima igre i pjesme.
Odobrena je opcija da se obuče crna odjeća na period od 40 dana, ili čak da se produži na šest mjeseci ili duže. Ključno je naglasiti da, bez obzira na trenutak kada voljena osoba umre, obilježavanje njihove krsne pobjede mora teći bez odstupanja.
U takvim uslovima, rasprostranjeno je mišljenje da komemoracija trijumfa dobija još veći značaj, jer ne samo da nastojimo da odamo počast sebi već i da se molimo za duše naših voljenih preminulih.
Nakon smrti pojedinca, tradicija je uzdržavanje od održavanja bilo kakvih svečanih skupova, uključujući vjenčanja, zabave ili plesove, u kući u trajanju od godinu dana. Kada su u pitanju pogrebni rituali, preporučuje se traženje smjernica od pripadnika klera, jer se ove prakse razlikuju u različitim područjima. Zbog široke lepeze carina, nije izvodljivo sastaviti iscrpan katalog onoga što se smatra prikladnim ili neprikladnim u ovoj konkretnoj situaciji.
Slijedeći principe kršćanske doktrine, smrt se smatra rezultatom grijeha, posebno Adamove neposlušnosti prema Bogu. Progresija od smrtnog života do večnog postojanja prvobitno je trebalo da bude glatka i bez muke, nalik leptiru koji elegantno izlazi iz svoje kokice i uzleće se prema nebesima.
Širom svijeta, običaj oblačenja crne odjeće nakon sahrane ukorijenio se i postao preovlađujuća tradicija. Tokom vremena, ovo držanje postalo je isprepleteno s različitim vjerskim i kulturnim praksama, zbog čega je sve teže razlučiti obavezno od diskrecionih elemenata. U našem savremenom dobu, ove granice su postale maglovite, ostavljajući nas nesigurnim o tome šta se smatra suštinskim, a šta je čisto stvar individualnih preferencija.
Nakon smrti drage osobe i kasnijeg parastosa, pojedinci se nose sa svojom tugom na osebujan i lični način. U prethodnim vremenima, značaj pridržavanja običaja i tradicije bio je jednak poštovanju zakonskih propisa. Bilo je nezamislivo da ožalošćena porodica obuče živopisnu odeću tokom perioda žalosti koji je usledio nakon gubitka voljene osobe. Nadalje, specifične kulturne prakse nalagale su nošenje bijele odjeće tokom pogrebnog postupka.
Uticaj običajnog prava je doživio primjetan pad u modernim vremenima, posebno u urbanim sredinama, što je dovelo do transformacije društvenih standarda. Danas je uobičajeno da ljudi oblače odjeću različitih nijansi nakon sahrane. Ipak, čak iu takvim slučajevima, odjeća zadržava osjećaj skromnosti i suptilnosti, usklađujući se s očekivanim ponašanjem tokom perioda žalosti.
Poteškoće u oblačenju crne odjeće nakon sahrane proizlaze iz nedostatka odgovarajuće odjeće. Usred žalosti, oni koji su pretrpjeli gubitak rijetko razmišljaju o nabavci određenih odjevnih predmeta. Nadalje, određeni pojedinci tugu doživljavaju kao intenzivno privatno putovanje, odlučujući se da prikriju svoje emocije u javnom i profesionalnom okruženju. Empatični pogledi, izbjegavanje, modificirani oblici komunikacije i ponovljeni izrazi simpatije služe kao veliki razlozi pojedincima da internaliziraju svoju tugu.
Ukratko, ne postoji obaveza oblačenja crne odjeće nakon sahrane. Namjera iza nošenja crnog je da signalizira drugima koliko je važno pokazati empatiju u periodima duboke tuge, iako je bitno da se pravilno ponašamo dok smo u žalosti. Napuštanje tradicije nošenja crnog može dovesti do zbunjenih pogleda i neopravdanih procjena pojedinaca koji nisu upoznati s vašim ličnim okolnostima.
Ne postoji određeno trajanje nošenja crne odjeće nakon sahrane. Uobičajeno je da se oblači crna odjeća u rasponu od 40 dana, uključujući završne zadušnice koje se održavaju 3., 9. i 40. dana. Ipak, dužina vremena u kojem se pojedinci odlučuju za oblačenje crne boje može se razlikovati.
Dužina vremena kada se pojedinci odluče za obuću crne odjeće uvelike varira. Određene osobe mogu odlučiti da nose crninu na period od šest mjeseci ili čak godinu dana, dok udovice, žene koje su doživjele gubitak djeteta i starije osobe koje žive u ruralnim područjima često odlučuju da nose crno do kraja života. . Na trajanje ove prakse žalovanja utiče i stepen blizine pokojnika; što je veza bliža, period žalosti obično traje duže.
Prema našoj uobičajenoj praksi, žene se obično oblače u tamnu odjeću, uključujući marame, dok se muškarci odlučuju za crnu košulju i crni fleur, prugu ili pravokutnu pločicu. Važno je napomenuti da i žene imaju izbor da nose flor.
Nakon sahranjivanja pokojnika, uža porodica i najbliži saradnici zauzimaju tmuran i staložen stav, uzdržavajući se od otvorenog pokazivanja radosti. Uobičajeno je da se najbliži srodnici uzdržavaju od društvenih okupljanja, suzdržavaju se od bavljenja plesom ili pjesmom i uzdržavaju se od organiziranja bilo kakvih svečanosti u domaćinstvu u periodu od godinu dana nakon gubitka. Ipak, postoje određene jedinstvene situacije u kojima se naknade dodjeljuju, posebno za značajne događaje kao što su krštenja i vjenčanja.
