Zoran Đinđić je ubijen u atentatu prije 21 godinu a za njega se smatralo da bi Srbiju mogao povesti u neka bolja vremena. Prošlo je više od dva desetljeća od prerane smrti Zorana Đinđića. Kroz ove godine život je tekao dalje, a njegova su djeca sazrijevala i pronalazila svoje puteve. No, bol zbog njegove odsutnosti i dalje je prisutna, posebice njegova supruga Ružica, koja u živom sjećanju čuva svaki dragocjeni trenutak sa Zoranom. Sjećanja su joj vezana za taj kobni dan, 12. ožujka, kada je Zoran tragično izgubio život. Prve naznake da nešto nije u redu dao je Sale, Zoranov vozač. Hitno mi je javio: “Pucali su na njega!” Unatoč mojim nadama da će ostati neozlijeđen ili, u najgorem slučaju, preživjeti napad, Sale je srušio moja očekivanja izjavom: “Netko će doći po vas!” To je otkriće Ružica ispričala u intervjuu prije nekoliko godina.
Naš susret dogodio se na tribini na kojoj se predstavljala Zoranova knjiga “Jugoslavija kao nedovršena država”. Ja sam bio tamo kao predstavnik izdavačke kuće odgovorne za njezino izdavanje. Zoran me se dojmio kao da nije nalik nikome koga sam ikada prije upoznao. Njegove su oči otkrivale duboku moralnu čistoću, pažljivo skrivanu iza fasade samouvjerenosti, arogancije, oštroumnosti i znanja. Bio je čist poput suze i stoga je morao upotrijebiti razne obrambene mehanizme kako bi se zaštitio od okrutnosti i pokvarenosti svijeta. Oni koji utjelovljuju čistoću, altruizam i humanizam stalno su na meti jer služe kao podsjetnik na tuđu nečistu savjest. Posljedično, postoji nemilosrdan napor da se ukalja njihov ugled i spusti na niži standard. Zoran je, posve svjestan toga, pomalo hinjenim cinizmom zaštitio svoju nevinost. U ljubavnoj priči, mladića porijeklom iz Bosanskog Šamca, doktora filozofije, našao je zarobljen djevojkom iz Valjeva, a ona zauzvrat njime. Posjedovao je osobine koje je ona smatrala jedinstvenima i, recipročno, promatrao ju je u sličnom svjetlu. Po povratku s doktorata u Njemačkoj, postao je predmet žudnje svih inteligentnih i lijepih žena iz njegovog kruga. Mora da im je to bio razoran udarac kada je odabrao mene, jer sam bio idealan kandidat u usporedbi s mnogima. Prkosio je konvencijama i stereotipima, odlučivši umjesto toga slijediti vlastite instinkte i emocije. Osjećala sam se duboko počašćenom što je u meni vidio nešto neobično, odabravši me za svoju ženu i upoznavši me s kulturnom, intelektualnom i političkom elitom Beograda, svijeta o kojem sam dotad čitala samo u novinama.
Formirali su neraskidivu vezu, par koji se nije mogao razdvojiti. Možda se čini kao ishitreni zaključak, ali to je nepobitna činjenica: oni koji su svjedočili njihovoj vezi jasno su vidjeli da im je suđeno biti zajedno. Godine 1990. sklopili su svetu bračnu vezu i bili blagoslovljeni dolaskom svog prvorođenca Jovane. Samo tri godine kasnije njihova se obitelj povećala rođenjem sina Luke. Te kobne srijede, 12. ožujka, imao je dogovoren sastanak sa švedskom ministricom vanjskih poslova, pokojnom Annom Lind. Jako se pazio na odijevanje tog jutra, izgledajući iznimno zgodno. Dok sam stajala na vratima, nisam mogla a da ga ne upitam zašto je tako pedantno odjeven i je li bila konferencija za novinare. Na moje iznenađenje, on je odgovorio: “Ne, ali imam Anu Lind!” Zbunilo me njegovo naglašavanje njegovog izgleda.
Zoranov vozač Sale prvi mi je javio da se dogodilo nešto strašno. – Pucali su na njega! Uvjeravao sam sam sebe, misleći da je sigurno izbjegao udarac ili da bi sigurno preživio bilo kakve ozljede. Međutim, Sale je brzo prekinuo moja razmišljanja rekavši: “Netko dolazi po tebe!” Dolazak Bebe me iznenadio i tada sam prvi put priznao svoj strah. Nisam sigurna je li Beba u tom trenutku znala da je Zoran ubijen. Samo sam imala osjećaj da je ovaj put drugačije od svega što smo do sada doživjeli. Zoran je od 1996. stalno u pokretu, izbjegavajući one koji su mu ne samo zadali smrtonosni udarac, već i držali kontrolu nad njegovom sudbinom.
