U vrijeme bivše Jugoslavije stanovnici su se pridržavali strogih moralnih odrednica od kojih su neke u današnje vrijeme izgubile na značaju. Danas značajan dio pojedinaca iz tog doba kritizira ponašanje današnje mladeži, opominjući je za ponašanja koja u njihovo vrijeme nisu bila uobičajena. Izazov leži u poteškoćama s kojima se neki stariji pojedinci suočavaju u prepoznavanju promjene društvenih normi i prihvaćanju da je ono što se nekada smatralo neprihvatljivim sada prihvaćeno kao sloboda za sve.
U prošlosti je bilo neuobičajeno da djevojke žive u kohabitaciji s muškarcima osim ako nisu bili u braku. Ova situacija bila je posebno zastrašujuća za djevojke u Jugoslaviji, jer su ih susjedi često okrutno etiketirali kao prostitutke. Međutim, muškarci koji su se odlučili ne vjenčati, ali su i dalje željeli biti u vezi s neudanom ženom, bili su manje kritikovani. Njihov izbor spominjan je usputno, poput “Dragan i dalje živi s Anom bez braka”. Zbog straha od osude, parovi koji su odlučili živjeti zajedno bez braka često su se osjećali prisiljenima tajiti svoj dogovor. U današnje vrijeme mnogi pojedinci odlučuju uspostaviti zajednički život prije nego što izmijene vjenčane zavjete. Simbolični čin vjenčanog lista više ne jamči sretno i bezstresno partnerstvo. Kako su osobne granice osjetljiva stvar, ljudi daju prednost vlastitom zadovoljstvu u odnosu na uplitanje drugih u njihove osobne stvari.
U Jugoslaviji je etos rada bio duboko ukorijenjen u sve članove društva, bez obzira na njihov spol i dob. Motivacija iza posla bila je izvan puke financijske dobiti; bilo je to pitanje osobnog ponosa i predanosti. Jugoslavenski građani su jako prezirali besposličarstvo i smatrali su vrijednima prezira one koji su pribjegavali krađi umjesto poštenom radu. Čak se i mlađa generacija poticala na aktivno sudjelovanje u radnim aktivnostima, budući da unutar zajednice nije postojala tolerancija prema lijenosti. Pojedinci za koje se smatralo da nisu uplaćivali doprinose brzo su označeni kao “paraziti društva” i suočeni su s društvenom izolacijom. U to doba pojavio se popularni slogan koji je osuđivao one koji su prihvatili takav način života: “Naši neprijatelji su besposleni ljudi. Cijenimo kruh koji zarađuju radnici!”
Fenomen jugoslavenske svadbe zauzima posebno mjesto u sferi kulturnih običaja. Dok su suvremena vremena obilježena raskošnim slavljima koja se mogu pohvaliti popisom gostiju koji se sastoji od poznatih i nepoznatih, takve prakse nisu bile uobičajene u ne tako davnoj prošlosti. Ipak, slavlje je proteklo u jednakom žaru i veselju. U doba Jugoslavije vjenčanja su se često održavala skromno, bilo u lokalnoj općini ili čak u intimnom krugu vlastitog doma, okružena uskim krugom poznanika. Mladenci bi pozivali svoju najbližu rodbinu, prijatelje i susjede. Za par je bilo od iznimne važnosti da izbjegnu da ih se doživi kao pohlepne ili da pokušavaju zgrnuti bogatstvo pozivanjem velikog broja gostiju.
Često bi parovi namjerno odabrali datum vjenčanja koji bi se poklapao s Bogojavljenjem i potom održali svoju ceremoniju u crkvi. U prošlosti je odjeća za vjenčanje bila ograničena na ono što je bilo lako dostupno, bez krojenja haljina po narudžbi ili kupovine odijela. Proslave su obično bile skromne prirode, ekstravagantne gozbe su izostale, a prisutnost svjedoka nije uvijek bila zajamčena. Tijekom 1980-ih, industrija vjenčanja doživjela je značajan porast, transformirajući dotad skroman čin vjenčanja u ekstravagantnu i raskošnu proslavu. Važno je naglasiti da je, za razliku od danas, stopa razvoda u tom razdoblju bila znatno niža.
