Zorka Pucar, poznata kao vidovita Zorka, suočava se s bolnom stvarnošću koja je na nepredviđene načine duboko oblikovala njezino postojanje. Njen životni put bio je prepleten tragedijama koje su joj urezale duboke rane u srce i dušu, uprkos njenoj navodnoj sposobnosti da zaviri u budućnost, to se pokazalo nedostatnim u zaštiti trojice od njenih pet voljenih sinova od njihove neizbježne sudbine.
Ujedinjena u braku sa Radivojem Berbakovim, Zorka je na svijet dočekala Dejana, Dragana, Pavla i Nebojšu. Njihov skladan obiteljski život u Novom Miloševu nepovratno su srušili pogubni događaji koji su zauvijek promijenili njihove živote. Dejanov život tragično je prekinut u prometnoj nesreći kada je imao samo 27 godina. Dragan se hrabro borio protiv raka, ali je podlegao njegovim rukama u 44. godini života. Najmlađi od braće i sestara, Nebojša, neočekivano je preminuo od srčanog udara u veljači iste godine, ostavljajući za sobom samo dubok osjećaj tuge i golemu prazninu .
Zorka usred svoje muke nalazi utjehu u prisustvu svoja dva sina, Pavla i Dragoslava, koji su rođeni iz njenog drugog braka. Njihova nepokolebljiva podrška osnažuje je da ustraje, unatoč stalnoj borbi s tugom i bolom u srcu. Zorka neustrašivo otvara svoju osobnu tragediju, hrabro razotkrivajući bolnu stvarnost gubitka voljenih sinova. – Podnosim beskrajne patnje i lijem suze bezbroj dana i noći. Nema veće muke za roditelja nego sahraniti tri sina – počinje Zorka svoju potresnu priču.
Zorka se prisjeća slučajeva u kojima je molila Dejana da ne putuje u Crnu Goru, ali nije imala moć nad njegovom sudbinom. Draganov ratni invaliditet i njegova borba s rakom samo su dodali poteškoće, a gubitak Nebojše posljednji je razorni udarac u nizu nesreća. “Ništa nije mučnije za roditelja nego sahraniti tri sina. Predvidjela sam te tragedije, ali sam bila nemoćna da ih spriječim”, jada se Zorka. Zorka u svojoj tuzi uspijeva izraziti zahvalnost za opstanak i dobro zdravlje svog sina Pavla, kao i za divne kvalitete i marljivost Dragoslava. Njihova nepokolebljiva ljubav i podrška daju joj snagu s kojom se suočava svaki dan. No, iako Zorka utjehu traži u društvu svoja dva preostala sina, sjećanja na prošlost zadaju joj dodatnu bol. U njihovom selu, Novom Miloševu, šuška se da je Zorka napustila svoju djecu u njihovim nježnim godinama.
“Nikada ih nisam napustila. Sagradila sam im domove. Trpim bol što ih ne mogu posjetiti u njihovim domovima, već im ljubim fotografije na grobu. U Novom Miloševu smo suprug i ja podigli spomenike, a ja redovito posjećujem groblje”, ogorčeno izjavljuje Zorka. S druge strane, stanovnici Novog Miloševa svjedoče o izazovnom odrastanju Zorkine djece, tvrdeći da je ona iznijela teret svih obiteljskih problema. “Otac im se u ranim godinama borio s alkoholizmom, pa je Zorki prepustio sve obaveze. Shrvana, donijela je tešku odluku da ih pusti da se sami snalaze. Djecu je praktički odgojilo susjedstvo”, otkriva anonimni susjed. Međutim, Pavle se oštro protivi takvim navodima, ističući ogromnu žrtvu i ljubav koju je Zorka ulila u njihov odgoj i obrazovanje.
Pavle izražava svoje nepokolebljivo uvjerenje da je njegova majka oličenje majčinstva, što ide iznad svega za njega i njegovu braću i sestre. Izmišljene priče koje kruže selom nanose mu ogromnu bol. Zorka, nekada ugledna ličnost poznata po svojim iznimnim moćima, nakon niza tragičnih događaja povukla se iz javnosti žudeći za mirom. Unatoč teškom gubitku i teškoćama, njezina pripovijest i dalje služi kao svjetionik nade, ilustrirajući neukrotivu otpornost ljudske duše kada se suoči s najtežim životnim kušnjama.
