Priča o dječaku koji je živio s vukovima fascinira i zadivljuje do danas, ostavljajući snažan dojam na sve koji je čuju. Dogodila se 1988. godine u dubokim šumama Bosne i Hercegovine, gdje su lovci naišli na prizor koji su teško mogli povjerovati – čopor vukova i dječaka koji je, poput njih, hodao na sve četiri. Ova neobična situacija označila je početak jedne od najzagonetnijih i najtragičnijih priča tog vremena, koja će zauvijek ostati misterij.
Nepoznata prošlost i otkriće
Na tromeđi između Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Srbije, lovci su naišli na divlji prizor. U srcu guste šume, među vukovima, nalazio se dječak. Njegovo ponašanje bilo je gotovo identično ponašanju divljih životinja. Hodao je na sve četiri, bio je neuhranjen, prepun rana i ogrebotina, te je bio gotovo neprepoznatljiv kao ljudsko biće. Iako su lovci ubili vukove, dječak je bio prepun pitanja i misterija – tko je on i odakle dolazi? Zbog nedostatka informacija o njegovom identitetu, lovci su mu dali ime Haris Pućurica, što je postalo poznato u javnosti.
Dječakov život u Beogradu i misteriozni povratak
Nakon što su ga lovci pronašli, Haris je smješten u centralno prihvatilište za djecu i omladinu u Beogradu, gdje je proveo nekoliko godina. Bilo je to razdoblje intenzivnog socijaliziranja, jer je Haris bio potpuno neupoznat s ljudskim svijetom. Naučiti osnovne vještine kao što su govor, čitanje, pa čak i osnovna higijena bilo je veliki izazov za njega. Međutim, uz pomoć drugih djece i strpljenja zaposlenih, Haris je polako napredovao.
No, 1992. godine, uslijed ratnih zbivanja u bivšoj Jugoslaviji, donesena je odluka da se sva djeca vrate u centre iz kojih su potekla. Tako je i Haris vraćen u Bosnu i Hercegovinu, što je označilo kraj njegovog vremena u Beogradu. Priča o njemu bila je široko medijski praćena, a film “Ničije dijete” snimljen je na temelju njegovog života. Film je izazvao snažne emocije na Festivalu u Veneciji i osvojio mnoge nagrade, a mladi glumac Denis Murić odigrao je ključnu ulogu u tumačenju Harisovog lika.
Nejasno porijeklo i teorije
Misterij koji okružuje Harisovo porijeklo nikada nije razjašnjen. Postojale su razne teorije – možda je pobjegao od svojih roditelja, možda je bio dijete koje su roditelji napustili ili su možda bili žrtve nesreće, a on je bio jedini preživjeli. Bez obzira na te teorije, identitet dječaka ostao je nepoznat. Ono što je sigurno jest da je bio prepušten sustavu, te da je životni put već bio predodređen čim je pronašao svoj put do šume.
Poslije povratka u Bosnu, Haris je nestao iz medijskog fokusa. Postojale su glasine da je poginuo na ratnim linijama, dok su drugi vjerovali da se vratio svojim vukovima u šumu. Njegov trag nikada nije pronađen, a sve što se zna o njemu je ono što se dogodilo dok je bio smješten u prihvatilište.
Težak proces socijalizacije
Harisova socijalizacija u domu u Beogradu bila je ispunjena izazovima. Bio je potpuno nesvjestan osnovnih ljudskih navika i svakodnevnog života. Često su ga nalazili kako jede s poda ili iz kanti za smeće, jer je odbijao kuhanu hranu. Njegove higijenske navike bile su gotovo nepostojeće, a najviše se osjećao sigurno kada je bio u čučećem položaju, poput vuka. Međutim, uz strpljenje, Haris je uspio naučiti osnovne stvari i integrirati se među ostalu djecu koja su ga prihvatila i pomagala mu.
Jedan od nezaboravnih trenutaka iz Harisovih dana u domu bio je susret s rotvajlerom. Jednog dana pas je upao u dvorište i napao djecu, koja su pobjegla od straha. Haris je mirno prišao psu, smirivši ga, te je pas postao njegov vjerni pratilac. Ovaj incident pokazao je Harisovu unutrašnju snagu i smirenost, te su svi brzo prepoznali njegovu posebnost i sposobnost smirivanja životinja.
Zadnji trenuci i misteriozni kraj
Kada je Haris napustio dom, svi su osjetili gubitak jer je bio mnogo više od običnog slučaja. Bio je dijete s jedinstvenom pričom koja je dirnula sve koji su ga poznavali. Iako je već bio odrasli mladić, kada je napustio prihvatilište, tražio je ljubav i pažnju, kao svako drugo dijete. Nažalost, kasnije je vraćen na mjesto gdje su ga lovci pronašli i odjeven u uniformu poslan natrag u šumu. S 17 godina, prema nekim pričama, Haris je poginuo od zalutalog metka, dok su drugi vjerovali da se vratio svojim vukovima.
Zaključak
Harisova priča ostaje jedan od najtragičnijih i najzagonetnijih događaja modernog doba. Iako se o njemu vrlo malo zna, njegova priča podsjeća na duboku snagu prirode i fragilnost ljudskog života. Priče poput Harisove nisu rijetkost u povijesti, jer postoje brojni slučajevi djece koja su odrasla u divljini, usvajajući ponašanja životinja. Takve priče, poput one o Romulu i Remu ili Viktoru iz Francuske, otvaraju vrata ljudske mašte i razmatranja o tome kako bi život mogao izgledati u takvim uvjetima.
Bez obzira na to gdje je završio, Harisova priča ostaje u srcima onih koji su ga upoznali, kao simbol snage, borbe i tajne koju nosi priroda.
