Ljudi su prije stotinu godina živjeli u daleko težim uvjetima nego danas. Medicina je bila manje razvijena i bilo je dosta turbulentnih historijskih promjena. Danas vam otkrivamo priču jedne žene.
- Iako su mnogi prepoznali hrabrost Diane Budisavljević, potpuni razmjeri njezinih herojskih djela ostat će uglavnom nepriznati tek mnogo godina kasnije. Austrijanka Diana Budisavljević u braku sa srpskim kirurgom Juliom Budisavljevićem imala je dvije kćeri Jelku i Ilze.
Rane godine njihova braka otkrivaju na fotografijama mladu, blistavu i radosnu Dianu, ženu koja je duboko zaljubljena i cijeni svoj život. Onda je stigao rat koji je sa sobom donio mnoštvo užasa kojima je svjedočila Diana, koja je nastojala zaštititi djecu. Nastojala je zaštititi ne samo svoju, već svu djecu koja su pretrpjela patnju, a kojih je bilo preko 15.000. Kako bi pomogla djeci, često je dovodila vlastiti život u opasnost.
Obilazeći logore i sama je često obolijevala od raznih bolesti. Dokumentirano je preboljela tifus i čak tri živčana sloma. Ipak, najveći pad dogodio joj se tek nakon rata kada joj je zabranjeno spajanje roditelja s djecom koju je uspješno spasila od neminovne smrti. Nakon rata Diana se vratila u Austriju, gdje je i preminula 1978. godine.
- Prema riječima bliskih poznatoj humanitarki, nerado je govorila o svojim ratnim iskustvima te je trpila teške psihičke posljedice prizora i događaja s kojima se susretala, od kojih je nikad u potpunosti zacijelio.
Sve što je proživjela od jeseni 1941. do proljeća 1947. Diana Budisavljević pomno je zabilježila u svom dnevniku. U njoj je detaljno opisala muke srpskih žena i djece u logorima, brutalno ponašanje ustaških vojnika i časnika te ravnodušnost Katoličke crkve prema zločinima koje su tijekom Drugog svjetskog rata pretrpjeli Srbi, Židovi i Romi.
Očuvanje njezina dnevnika, zajedno s velikim dijelom Dianine dokumentacije, može se pripisati njezinoj teti, Silviji Szabo. Izvanredan uspjeh spašavanja 174 djece iz ustaških logora smrti tijekom njezine početne operacije naglašava značaj njezina postignuća. Potjecala je iz obitelji Obekser iz Innsbrucka, austrijskog je podrijetla, što je činilo presudnu ulogu u uspjehu operacije spašavanja.
- Od druge polovine listopada 1941. do 1. listopada 1945. dokumentirala je taj pothvat u dnevniku pisanom na njemačkom jeziku. Ipak, ovaj je materijal ostao neotkriven sljedećih 58 godina, zajedno s pričom o izvanrednom i izvanrednom postignuću.
Uz 60.234 djece koja su izgubila život u ustaškim logorima smrti, priliku za život dobilo je dodatnih deset tisuća. Ovu priliku omogućila je „Akcija DB“, izuzetan pothvat žene koja se u sumoru ustaškog režima hrabro posvetila spašavanju barem jednog djeteta od neizbježne smrti.
Već prvog dana nakon oslobođenja Zagreba 9. svibnja 1945. zabilježila je u svom dnevniku da mi se “sve više radnika i vojnika obraća raspitujući se za njihovu djecu, jer su čuli da su moji zapisi najprecizniji”. No, krajem istog mjeseca njezine albume s fotografijama djece zaplijenila su dvojica pripadnika OZNE, tajne partizanske policije.
Nadalje, 28. svibnja 1945. godine, po nalogu Ministarstva socijalne politike RH, zaplijenjena joj je cjelokupna zbirka dječjih kartona, u kojoj su zabilježena sva djeca koju je spasila iz ustaških logora. Razbješnjena, izjavila je službeniku ministarstva: “Izjavila sam da ću mu, ako moram predati dosje, sve dostaviti.
Obavještavam ga da sam duboko uvrijeđena. Predajem dosje, bilježnice za pronalaženje nestale djece, fotografiju registar i bilježnicu s popisom osobnih identifikatora za djecu. Oduzimanje spisa onemogućilo je Dijanu Budisavljević da izvrši identifikaciju brojne djece, što je samo ona bila sposobna obaviti. “Tada je izrazila svijest da će bezbrojne majke bezuspješno tražiti svoju djecu.
Srceparajuće razdvojenosti u logorima i čežnja za njima dok su radili u Njemačkoj neće moći pronaći svoje najmilije. Odbijen je prijedlog da se unutar Ministarstva pomogne oko zadatka identifikacije djece. Nije osjećala nikakvu zabrinutost zbog odricanja dosjea, vjerujući da će oni na kraju biti proslijeđeni Crvenom križu ili nekoj drugoj organizaciji nakon oslobođenja.
Međutim, zabrinjavala ju je vjerojatnost da se mnogi roditelji neće moći ponovno ujediniti sa svojom djecom. U kolovozu iste godine, kada je pozvana u zagrebački Crveni križ, odbila je poziv kako zbog austrijske nacionalnosti, tako i zbog zastoja u radu oko kartoteke i poslovanja.
- Ipak, dulje su joj se vrijeme obraćale brojne majke i pripadnici vojske tražeći informacije o svojoj djeci, no ona ih je uputila na Ministarstvo. Već je prepoznala da su dosjei ondje neorganizirani, jer sada njima upravljaju pojedinci koji nisu upoznati s nestalom djecom.
