U ovom članku Vam donosimo potresnu priču o devojčici koja je u školi svakog dana jela samo koru hleba i krila se od sramote, dok su je vršnjaci ismejavali. U nastavku saznajte šta je domar otkrio kada je ušao u učionicu i kako je njegova reakcija promenila sve…
Veliki odmor u osnovnoj školi “Centar” bio je pravo veselja za većinu djece – šarena kutija za užinu, miris toplih sendviča i glasni smijeh. Ali za desetogodišnju Ivu, to je bilo najstrašnijih dvadeset minuta u danu. Dok su druga djeca vadila čokolade, sokove i razna peciva, Iva bi se povukla u najmračniji kut učionice, pretvarajući se da nešto traži u svojoj torbi. Njena odjeća bila je čista, ali očigledno stara i naslijeđena, a cipele su joj bile prevelike, no ona nije imala izbora.
- Iva je živjela s majkom koja je bila bolesna i mlađim bratom u jednoj sobi. Novac je bio rijetkost, pa nisu mogli priuštiti ni grijanje, a kamoli užinu. Ipak, Iva je svakog dana iz torbe vadila nešto zamotano u salvetu. Nije to bio sendvič. To je bila suha, tvrda kora starog kruha, ona koju bi većina ljudi bacila pticama. Iva je polako grickala tu koru, mrvicu po mrvicu, pokušavajući se zasititi i zavarati glad koja joj je grizla želudac.
Tog petka, grupa dječaka, predvođena Markom, odlučila je da se zabavi na njen račun. Primijetili su Ivu u kutu. “Hej, Iva, što to jedeš?” doviknuo je Marko, privlačeći pažnju cijelog razreda. “Je li to opet tvoj specijalitet? Kamen?” Iva je pognula glavu, pokušavajući sakriti svoju ‘užinu’. “Pusti me, Marko,” šapnula je. Marko je prišao, naglo joj oteo salvetu iz ruke, a suha kora kruha pala je na pod, raspala se u mrvice. “Gledajte ljudi!” vikao je Marko, smijući se. “Ona jede smeće! Doslovno jede koru koju ni svinje neće! Fuj!”
- Cijeli razred je prasnuo u smijeh. Djevojčice su se hihotale, dječaci su pokazivali prstom. Učiteljica Ana je upravo ulazila u razred. “Što se ovdje događa?” pitala je strogo, no kad je vidjela mrvice na podu, samo je uzdahnula. “Iva, opet praviš nered? Koliko puta sam ti rekla da ne donosiš hranu koja se mrvi? Počisti to odmah.” Iva je čučnula, crvena od srama, i počela skupljati mrvice s prljavog poda. Suze su joj kapale po rukama. Osjećala se kao najbjednije stvorenje na svijetu. Nije mogla reći istinu. Nije mogla reći zašto jede samo koru.
Tada su se vrata učionice širom otvorila. Ušao je domar Jozo. Jozo je bio krupan čovjek, bivši branitelj, kojeg su se djeca pomalo bojala zbog ozbiljnog izgleda i uniforme. Nosio je metlu, ali nije došao čistiti. Stao je nasred učionice, gledajući Ivu na koljenima i djecu koja su se smijala. Njegov pogled bio je toliko oštar da je smijeh zamro u sekundi. Marko se povukao korak unazad. “Digni se, Iva,” rekao je Jozo glasom koji nije trpio pogovor.
Iva je ustala, držeći mrvice u šakama. Jozo je prišao Marku. “Smiješno ti je, je li? Smiješno ti je što je gladna?” “Pa jede smeće…” promrmljao je Marko. “Nije to smeće,” rekao je Jozo, okrećući se prema cijelom razredu i učiteljici. “Vi vidite suhu koru. A ne znate gdje je sredina tog kruha, zar ne? Ne znate zašto ona jede samo ovo tvrdo što vi bacate?”
- Jozo je prišao Ivi, sagnuo se i svojom velikom, žuljevitom rukom nježno joj obrisao suzu s obraza. Zatim se uspravio i pogledao učiteljicu Anu ravno u oči. U učionici je zavladala tišina teža od kamena. “Svaki dan,” počeo je Jozo, glasom koji je drhtao od bijesa i tuge, “gledam ovu djevojčicu na velikom odmoru. Vidim je kako izlazi na stražnji ulaz, tamo kod ograde gdje nitko ne ide. Mislio sam da se skriva da bi pušila ili pravila probleme, pa sam je pratio.”
Jozo je duboko udahnuo, boreći se s knedlom u grlu. “Ali ona ne pravi probleme. Ona tamo, kroz žicu, daje sredinu tog kruha svom malom bratu. On je čeka svaki dan, jer kod kuće nemaju ništa. On je mali, zubi su mu loši, ne može žvakati koru. Zato mu Iva daje meko. Daje mu sve što valja, a sebi ostavlja ovu suhu, tvrdu koru da ne padne u nesvijest od gladi.” Marko je problijedio. Učiteljica Ana je prekrila usta rukom, a oči su joj bile pune suza. Gledali su u Ivu, koja je sada gledala u pod, stideći se svoje dobrote kao da je grijeh.
“Danas joj je taj komad kruha bio sve,” nastavio je Jozo, pokazujući na mrvice na podu. “A vi ste joj ga oteli. I još ste joj se smijali. Smijali ste se djetetu koje je gladno da bi netko drugi bio sit.” Jozo je izvadio iz džepa svoju užinu – veliku, zapakiranu šunku i sir u pecivu. Stavio ju je na Ivin stol. “Uzmi, Iva. Ovo je za tebe. A za brata ćemo naći još.” Tog trenutka, nešto se prelomilo u razredu. Marko, dječak koji joj je oteo salvetu, počeo je plakati. Bez riječi je uzeo svoju kutiju s užinom, punu sendviča i čokolade, i stavio je na Ivin stol.
- “Oprosti mi,” jecao je Marko. “Nisam znao. Uzmi moje.” I tada je krenulo. Jedan po jedan, dječaci i djevojčice su ustajali. Vadili su svoje jabuke, kroasane, sokove, čips. Stavljali su sve na Ivin stol, praveći planinu hrane. Učiteljica Ana je prišla, zagrlila Ivu čvrsto i šapnula: “Oprosti nam što smo bili slijepi.” Tog dana, Iva nije otišla kući s praznom torbom. Jozo i učiteljica su joj pomogli da odnese dvije pune vreće hrane njenoj majci i bratu. Škola je pokrenula akciju. Nitko više nikada nije Ivu gledao kao “sirotinju”. Gledali su je kao heroja.
Djevojčica je jela koru kruha i trpjela uvrede da bi spasila brata, misleći da je njena žrtva sramotna. Ali stari domar, čovjek kojeg su djeca jedva primjećivala, vidio je istinu. Onog dana kada je ušao u učionicu, nije pomeo prašinu; pomeo je okrutnost iz dječjih srca i naučio ih da se veličina čovjeka ne mjeri onim što jede, već onim što je spreman podijeliti.
