Srpska pravoslavna crkva i vernici danas obilježavaju Srđevdan, a mi danas za Vas donosimo par narodnih vjerovanja i običaja koji se vežu za današnji praznik…
Prema hrišćanskoj tradiciji, priča o Svetom Sergiju i Vakhu zauzima posebno mjesto, jer govori o nepokolebljivoj vjeri i hrabrosti u vremenima kada je ispovijedanje hrišćanstva bilo opasno i zabranjeno. Prema zapisima, ova dva mladića bili su visoki rimski dostojanstvenici na dvoru cara Maksimijana, čovjeka poznatog po okrutnosti i progonima hrišćana. Iako su uživali ugled i moć, odlučili su da ne izdaju svoju vjeru, niti da se poklone rimskim božanstvima, što je tada značilo otvoren bunt protiv careve vlasti. Upravo ta odluka bila je početak njihove muke i stradanja. „Blic“ ističe da se njihovo ime ubrzo pretvorilo u simbol odanosti Hristu, jer su podnijeli strašne torture, a na kraju i smrt, ali su ostali dosljedni onome u šta su vjerovali.
Vakhu je, prema predanju, sudbina bila naročito teška – umro je pod batinama, dok je njegov saborac Sergije pretrpio dugotrajno mučenje i pogubljen je u sirijskom gradu Rosafu. Kasnije je taj grad prozvan „Sergiopolis“, u znak sjećanja na njega i na njegovu žrtvu. Njihovo ime se proširilo kao simbol hrabrosti, a sama priča poprimila je mitski značaj u hrišćanskom svijetu. U vremenu kada su mnogi krili vjeru da bi spasili život, njih dvojica su birali da umru za ono u šta vjeruju, pa su postali mučenici i svjetionici za buduće generacije.
- Kako je vrijeme prolazilo, kult ovih svetaca širio se na cijelom Istoku, a Rosafa je postala jedno od centralnih mjesta hodočašća. Vjernici su dolazili da se poklone uspomeni na mučenike, a njihova priča bila je inspiracija mnogima da ustraju i u najtežim okolnostima. Poštovani su ne samo kao mučenici, već i kao svojevrsni vitezovi vjere, ljudi koji su sve zemaljsko stavili u drugi plan, a duhovne vrijednosti i vjernost Hristu stavili ispred svega.
U našim krajevima, priča o Sergiju i Vakhu, odnosno Srđevdan, zauzima posebno mjesto. Još u srednjovjekovnoj Zeti ovaj praznik imao je ogroman značaj, što potvrđuje i crkva na rijeci Bojani, podignuta njima u čast. Ta crkva nije bila samo religijsko središte, već i mjesto na kojem su sahranjivani vladari dinastije Vojislavljević, što pokazuje koliko je praznik bio vezan i za politički i dinastički identitet. Nakon obnove krajem 13. vijeka, zahvaljujući kraljici Jeleni Anžujskoj i njenim sinovima Dragutinu i Milutinu, crkva je postala toliko prostrana da je mogla primiti i do tri hiljade vjernika. O značaju tog mjesta i obnove detaljno piše i Istorijski institut Crne Gore, naglašavajući da je riječ o jednom od centralnih hodočasničkih mjesta tog perioda.
- Zanimljivo je i predanje koje kaže da su prilikom prenosa moštiju Svetog Save iz Trnova u Mileševu, donesene i mošti Sergija i Vakha. To potvrđuju freske u manastiru Mileševa, gdje su prikazani ovi sveci, što ukazuje da je njihov kult bio snažno prisutan i na srpskim prostorima još od ranih vremena. „Glasnik Srpske pravoslavne crkve“ ističe da ovo nije samo dokaz njihove sveprisutnosti, već i pokazatelj koliko je njihova priča postala važan element u očuvanju narodnog identiteta i vjere kroz vjekove.
Srđevdan je imao, i još uvijek ima, dubok uticaj na narodnu tradiciju. U mnogim krajevima vjerovalo se da tog dana nije dobro raditi na zemlji, orati ili saditi, jer se smatralo da se time narušava mir zemlje. Isto tako, domaćice su izbjegavale teže kućne poslove, vjerujući da bi kršenje običaja moglo donijeti nesreću. Na taj način se jasno vidi kako su se religiozna vjerovanja i narodne tradicije spojile u svakodnevni život. Praznik je bio više od običnog datuma u kalendaru – on je postao ritam koji je određivao ponašanje zajednice i podsjećao na vezu sa svetim mučenicima.
Osim u običajima, Srđevdan ima posebno mjesto i u pravoslavnom kalendaru jer se ubraja u tzv. „mrsne slave“. To znači da se za taj praznik uvijek pripremala mrsna trpeza, osim ako padne u dane posta – srijedu ili petak. Takva fleksibilnost crkvenih pravila pokazuje kako su vjernici kroz istoriju nastojali da spoje stroga pravila posta sa radošću slavlja, dajući sve od sebe da praznik proslave dostojanstveno i u skladu sa vjerom. O tome detaljno piše i „Radio Svetigora“, naglašavajući da su postna pravila uvijek bila oslonac, ali nikada prepreka da se praznici proslave u duhu zajedništva i radosti.
- Poseban element Srđevdana je molitva upućena ovim svetiteljima. Vjernici ih u molitvama zazivaju kao zaštitnike i iscjelitelje, moleći ih da ih izbave od duševnih i tjelesnih bolesti. Takve molitve pokazuju da se Sergije i Vakho ne doživljavaju samo kao figure iz prošlosti, već i kao živi duhovni zaštitnici kojima se narod obraća u trenucima nevolje. To potvrđuje i činjenica da su njihove ikone i danas prisutne u mnogim domovima, gdje se pale svijeće i izgovaraju molitve u njihov čast. Srđevdan je tako postao spoj istorije, vjere i narodnih običaja. Za mnoge porodice to je trenutak okupljanja, trenutak kada se u molitvi i zajedništvu obnavlja osjećaj pripadnosti vjeri i tradiciji. Večernje novosti navode da u mnogim domovima ovaj praznik donosi poseban osjećaj mira i radosti, jer predstavlja vezu sa precima i njihovim zavjetima. Upravo u tome je i ljepota ovog praznika – on nije samo sjećanje na davne mučenike, već i most između prošlosti i sadašnjosti.
Priča o Svetom Sergiju i Vakhu, o njihovoj hrabrosti da ostanu vjerni svojim uvjerenjima iako su znali da će za to platiti životom, danas inspiriše nove generacije. Ona podsjeća da su vrijednosti vjere, istrajnosti i odanosti važnije od prolaznih bogatstava i časti. Zato Srđevdan i danas ima snažan odjek među vjernicima, podsjećajući da je prava snaga u vjeri i u spremnosti da se ona brani, bez obzira na cijenu.
