Srpska pravoslavna crkva i vernici danas obilježavajudva velika sveca, a mi danas za Vas donosimo par narodnih vjerovanja i običaja koji se vežu za današnji praznik…
Sveti mučenici Anikita i Fotije ostavili su neizbrisiv trag u istoriji hrišćanstva i u pamćenju pravoslavne crkve. Njihova priča nije samo puki hagiografski zapis, već duboko emotivno svjedočanstvo o ljudima koji su, suočeni s najokrutnijim mukama, ostali dosljedni svojoj vjeri. Ono što ovu priču čini posebnom jeste ne samo mučenička smrt, već i nevjerovatna snaga kojom su u najtežim trenucima pokazali kako vjera može nadjačati strah i bol. Njihova sudbina postala je simbol nepokolebljivosti i hrabrosti, ali i poziv svim pokoljenjima da istraju u vlastitim iskušenjima.
- Sve počinje u doba cara Dioklecijana, poznatog kao jednog od najvećih progonitelja hrišćana u istoriji Rimskog carstva. On je odlučio da hrišćane iskorijeni iz Nikomidije, ali ga je dočekao neočekivan izazov. Pred cara je istupio Anikita, tadašnji gradonačelnik, i bez imalo straha priznao da vjeruje u Hrista. Njegove riječi nisu bile prazna izjava – on je pred carem odbacio kult idola, nazivajući ih nijemim i gluhim kipovima, nedostojnim da im se ljudi klanjaju. U tom trenutku njegova hrabrost odjeknula je kao prkos carskom autoritetu, ali i kao javno svjedočanstvo vjere.
Razjaren car pokušao je da ga ućutka tako što je naredio da mu odseku jezik. Međutim, desilo se nešto nevjerovatno: Anikita je i dalje govorio, hvalio Boga i nije prestajao da izaziva carev gnjev. Uslijedio je novi pokušaj – pred njega su pustili lava, ali umjesto da ga rastrgne, zvijer se ponijela kao pitomi pas, umiljavajući mu se. Prisustvo takvog čuda uzdrmalo je vjeru u snagu rimskih bogova, a carev autoritet bio je ozbiljno poljuljan. Dodatni udarac stigao je kada se srušio hram posvećen Herkulu, što je među okupljenima protumačeno kao znak da car vodi borbu protiv nevidljive sile koja je daleko jača od njega.
- U tim trenucima svjedočanstvo je dao i Fotije, rođak Anikite. On nije mogao ostati nijem posmatrač svega što se dešavalo, već je i sam pred carem javno izjavio da je hrišćanin. Njegove riječi, pune prkosa, bile su direktno upućene Dioklecijanu: “O idolopokloniče, postidi se, tvoji bogovi su ništavni!”. Tim činom Fotije je svjesno zakoračio u mučenički put, jasno pokazujući da istina vjere vrijedi više od prolaznog života.
Car nije imao namjeru da popusti. Naredio je da se Fotije pogubi, ali kada je dželat podigao mač, desilo se čudo – ruka mu je zadrhtala, a oružje se okrenulo protiv njega samog i usmrtilo ga na licu mjesta. Ni to nije zaustavilo carev bijes. Anikitu i Fotija bacio je u tamnicu, gdje su pune tri godine trpjeli nehumane uslove, izloženi gladi i poniženjima. Ipak, njihova odlučnost nije slabila. Iz tamnice su izlazili kao ljudi čija je vjera bila još jača.
- Konačna odluka bila je da se obojica bace u užarenu peć. Ali tada je priča dobila neočekivan obrat – nisu samo oni ušli u vatru, već su im se pridružili i mnogi drugi hrišćani, među njima žene, djeca i starci. U plamenu su se mogle čuti molitve i zahvalnost Bogu na daru mučeničke smrti. Bio je to trenutak kolektivnog svjedočanstva, gdje je vjera jednih podstakla hrabrost drugih, stvarajući prizor koji je zauvijek ostao zapisan u predanju.
Njihova smrt datira iz 305. godine, ali uspomena nije izblijedjela. U molitvama pravoslavnih vjernika i danas se prizivaju njihova imena, posebno tokom vodoosvećenja i jeleosvećenja. Oni su primjer kako mučenici nisu samo stradalnici, nego i pobjednici, jer njihov kraj nije bio besmislen, već pretvoren u dar Bogu. U pravoslavnom shvatanju, mučenici su simboli vječne nade i oni koji su u vjeri izvojevali trijumf nad zlom.
- Kako navodi Politika.rs, u Srbiji je proslavljanje ovih mučenika duboko ukorijenjeno u narodnu tradiciju. Hramovi posvećeni Anikiti i Fotiju i danas privlače vjernike koji pale svijeće i prinose molitve, vjerujući da dobijaju duhovnu snagu i utjehu. Porodice se okupljaju kako bi zajednički obilježile praznik, a običaji se prenose s koljena na koljeno. Na taj način, njihovo sjećanje nije samo crkvena obaveza, već i dio porodične i narodne kulture.
Prema pisanju RTS-a, u mnogim selima Srbije ovaj praznik se obilježava kao crveno slovo. To znači da se toga dana ne obavljaju teški fizički poslovi, već se vrijeme posvećuje molitvi, odmoru i zajedništvu. U manjim zajednicama, ljudi se okupljaju u crkvama i kapelicama, čuvajući običaj koji daje osjećaj pripadnosti i kontinuiteta. Takva praksa pokazuje koliko duboko priča o mučenicima prožima kolektivni identitet.
- Dodatno, Blic.rs prenosi zanimljiv običaj vezan za ovaj datum – blagosiljanje vode. Vjernici vjeruju da voda posvećena prizivanjem Svetih mučenika Anikite i Fotija ima posebna iscjeliteljska svojstva. Ona se čuva u domovima i koristi u trenucima bolesti ili životnih poteškoća. Ovaj običaj simbolizuje vjeru u obnovu, očišćenje i novi život, što je u samom srcu hrišćanske poruke.
Priča o Anikiti i Fotiju prevazilazi granice legende. Njihov primjer ukazuje da snaga ne leži u oružju ili vlasti, već u sposobnosti čovjeka da ostane vjeran sebi i svojim uvjerenjima, bez obzira na cijenu. Oni su u najtežim trenucima pokazali kako ljubav prema Bogu nadilazi strah od smrti. Njihova hrabrost i danas poziva na istrajnost, čak i onda kada se čini da nepravda pobjeđuje.
Više od 1700 godina nakon njihove smrti, poruka mučenika ostaje jednako snažna. Ona nije zatvorena u liturgijskim knjigama, već živi u srcima vjernika, u običajima naroda i u kolektivnoj svijesti. Sveti mučenici Anikita i Fotije ostaju simboli pobjede duhovnog nad materijalnim, svjetionici vjere i nade koji pokazuju da je prava snaga u istrajnosti i nepokolebljivoj vjeri.
