Pre samo nekoliko dana obeležili smo šestu godišnjicu od smrti voljenog glumca Nebojše Glogovca, a sada je njegovu porodicu zadesila još jedna tragedija. Sinoć je preminuo protojerej stavrofor Milovan, otac proslavljenog glumca Nebojše Glogovca, tačno šest godina nakon razornog gubitka sina. Otac nije mogao da preboli smrt sina i otišao je za njim. Sa ogromnom ljubavlju, ovaj penzionisani sveštenik je dosledno izražavao svoju duboku ljubav prema svom nebeskom Ocu. Protojerej stavrofor Milovan Glogovac, otac Nebojša, preneo je svoja iskustva sahranjivanja pojedinaca svih uzrasta, uključujući i nedužnu decu, tokom svoje četvorodecenijske karijere. Kao svećenik, njegova je dužnost bila da pruži utjehu, potakne nadu i njeguje njihovu vjeru. Međutim, kada se lično suočio s mukom gubitka, susreo se sa ogromnim zadatkom pronalaženja unutrašnje snage da izdrži vlastitu nevolju.
Poreklo Glogovca seže u Dramiševo, mesto na Kosovu i Metohiji koje ima značaj za njegovu porodicu. Prezime Glogovac je nastalo od istoimenog naselja. U 19. vijeku Glogovi preci su migrirali u Hercegovinu preko Crne Gore da bi se konačno naselili u Brataču i Dramiševu. Ove zajednice imaju bogatu tradiciju poštovanja Svetog Đorđa. Nebojša je rođen u porodici u kojoj su njegov otac, pop Milovan iz Dramiševa, i majka, krojačica Milena Glogovac (bivša Samardžija) iz Nevesinja, imali sastavne uloge. Nakon završenog osnovnog obrazovanja, njegov otac je 1962. godine upisao Bogosloviju „Svetog Save“ u Beogradu. 1968. godine oženio se Nebojšinom majkom Milenom. Nebojša ima i mlađu sestru Bojanu, koja trenutno radi kao psiholog. U svojim ranim godinama boravio je u idiličnom planinskom selu Dramiševu, smještenom u blizini Nevesinja, na rodnom domu svog djeda Gavrila. Duboka tuga koja je rezultat tragičnog gubitka sina primorala ga je da izdrži život zasjenjen dubokom tjeskobom. Često bi govorio o svom dragom djetetu sa neodoljivim emocijama, doživljavajući neopisivu agoniju i tjeskobu koja se činila nepremostivom. Ipak, u mnoštvu glasova koji proglašavaju Nebojšinu odbojnost prema odeći, izranja duboki rezervoar snage koji mu omogućava da snagom molitve i nepokolebljive vere prevaziđe ličnu patnju. Molitva služi kao krajnji lijek, nudi utjehu i ulijeva nadu. Iznad svega, postoji nepokolebljivo vjerovanje da njegov sin sada boravi u prisustvu živog, svemoćnog Boga, unutar područja koje daleko nadmašuje ono koje je ostavio iza sebe. U razgovoru za “Večernje novosti”, povjerio je: “Ispunio je svoju svrhu u ovozemaljskom životu”. Prota Milovan je godinama vršio sahrane i polagao ljude, ne sluteći da će smrt stići i nepovratno promeniti putanju sopstvenog postojanja.
Molitva služi kao sredstvo za uspostavljanje veze sa preminulim dušama sve dok smo živi. U trenucima nevolje i nelagode tražimo utjehu u Bogu, doživljavajući Ga ne samo kao božanski entitet već i kao saosećajnog pratioca koji je prošao kroz iskušenja i nevolje čovječanstva. Tokom svog četrdesetogodišnjeg svešteničkog staža, vršio sam sahrane za pojedince različitih uzrasta, uključujući mlade i starije, kao i djecu. U tom svojstvu, cilj mi je bio ponuditi utjehu, inspirirati nadu i održati njihovu vjeru. Međutim, kada sam se suočio s ličnim gubitkom, morao sam zaroniti duboko u sebe kako bih pronašao otpornost neophodnu da izdržim tu patnju. Ključno je razjasniti da je tvrdnja da sam ja vodio sahranu vlastitog sina u potpunosti neistinita”, pojasnio je on.
Dan nakon sahrane, po povratku na groblje, dočekalo nas je obilje cvjetnih aranžmana i vijenaca postavljenih uz drveni krst. Međutim, prilikom naknadne posjete otkrio sam da je križ nestao. Obaviješten sam da zbog propisa u Aleji zaslužnih građana vjerski simboli nisu dozvoljeni i da je križ diskretno postavljen ispod ploče. Preuzevši to na sebe bez traženja dozvole, angažovao sam usluge lokalne livnice da napravim bronzani krst, koji je ponosno stajao dugo vremena. Nažalost, nisam siguran da li je uklonjen ili ukraden. Ipak, odlučan sam da ga zamijenim kamenim krstom, jer on ima veliki značaj kao vjerski simbol“, objasnio je uvaženi protojerej stavrofor.
