Dok je postojala Jugoslavija ljudi su puno manje gledali na to ko je koje nacije i vjere. U gradu Prnjavoru u Bosni, 1990. godine, neposredno prije izbijanja rata, odigrala se izuzetna ljubavna priča. Jenita, muslimanka, i Slobodan, pravoslavac, prkosili su uočenim barijerama svojih različitih vjerskih uvjerenja i pokazali nam da ljubav ne poznaje granice. Njihova nepokolebljiva posvećenost jedno drugom služi kao snažan dokaz trijumfa ljubavi nad svim preprekama. Uprkos izazovima s kojima su se suočili, ovaj par je za svjetlo vodilja izabrao ljubav koja nas je sve inspirirala svojom dirljivom i poučnom pričom.
Davne 1990. godine Dženita i Slobodan, dvoje mladih ljudi porijeklom iz Tuzle, odnosno Prnjavora u Bosni i Hercegovini, učvrstili su svoju ljubav kroz svadbu održanu u njihovoj lokalnoj općini. Uprkos Dženitinoj izraženoj želji za vjerskim vjenčanjem, pa čak i razmišljanju o preobraćenju iz ljubavi, Slobodan je, vođen dubokom naklonošću prema njoj, svjesno odlučio da poštuje njen identitet i da se suzdrži od bilo kakvih promjena. Upravo bi ova odluka mogla biti ključni razlog zašto ovaj par i nakon tri decenije nastavlja da uživa u skladnom i blaženom braku. Ćerka ovog ljubavnog para otišla je na Instagram stranicu “Official.bih.srb.hr.cg” kako bi podijelila njihovu očaravajuću ljubavnu priču, prepričavajući kako prošla tako i sadašnja iskustva. Bilo je to 1990. godine, neposredno prije izbijanja rata, moji roditelji, Dženita i Slobodan, razmijenili su zavjet. U to vrijeme mnogi pojedinci nisu u potpunosti prihvatili nijednu određenu religiju ili nacionalnost, za razliku od današnjih preovlađujućih osjećaja. Budući da su porijeklom iz različitih gradova, moji roditelji su se odlučili za ceremoniju građanskog vjenčanja s pravoslavnom notom. Na ovu odluku uticalo je vjerovanje moje majke u dugogodišnju tradiciju da dijete preuzima očevo prezime, nasljeđuje njegovu imovinu, a potom usvaja i njegovu vjersku pripadnost.
Moja majka se izjašnjava kao muslimanka, ali nikada nije bila duboko religiozna, pa bilo da je u pitanju pravoslavlje ili islam, za nju to nema velikog značaja. Njoj to jednostavno nije bitno. S druge strane, moj otac nije imao čvrsto mišljenje o tome. Čak su i moji baka i djed po ocu bili znatiželjni zašto on nije pristao, posebno s obzirom na volju moje majke. Međutim, njegov otac je uvijek imao dosljedan odgovor. Vjerovao je da Dženita treba ostati vjerna svom muslimanskom identitetu, iako moja majka nije posebno religiozna. Promjena imena i vjere značila bi potpunu transformaciju njenog identiteta. Ko sam ja da mijenjam tvoj identitet, Dženita, muslimanka koju je stvorio Bog? Ako biste zbog mene promijenili svoju suštinu, to bi značilo da našoj ljubavi nedostaje snage da izdrži i procvjeta. Da tražim samo partnera iz Srbije, tražio bih imena kao što su Dragana, Milena, Danica, Milijana… a ne ženu koja me grli svim srcem, bez obzira na poreklo.
Trajna ljubav između njih izdržala je test vremena i ostala je nepokolebljiva do danas. Moj brat i ja smo neizmjerno ponosni na njihov odnos, jer naša vlastita veza odražava istu nepokolebljivu snagu koju je imala od samog početka. Uprkos njihovoj različitoj nacionalnosti, nikada nismo bili svjedoci da je došlo do sukoba. Istina je da je tokom i nakon rata bilo uvredljivih riječi koje su razmjenjivali članovi i očeve i majčine porodice, ali su se oni sa svime suočili s otporom, služeći kao snažan dokaz ljepote braka koji nadilazi etničke granice. Ova izjava je objavljena na pomenutoj Instagram stranici.
