Svi koji su živjeli u Jugoslaviji jako dobro pamte njegovo lice jer je svaku noć u dnevniku govorio kakvo nas vrijeme očekuje. Na kraju Dnevnika svoju bi prognozu dao Kamenko Katić, inauguracijski sinoptičar. Bio je skroman i skroman pojedinac, utemeljen na stvarnosti, koji je spominjao da će trenutno krenuti putem manjeg otpora, ali samo nakratko. Uostalom, svaka osoba slijedi svoje jedinstveno putovanje, a ne tuđe. Kako bi nastavio svoj posao, osobno se žrtvovao,i preuzeo odgovornost vođenja emisija.
Dok sjedim u redakciji, primjećujem nekoliko pridošlica kako prolaze ne obazirući se na moju prisutnost. Kako bih testirao njihovu reakciju, glasno ih pozdravljam s veselim “dobar dan”, navodeći ih da konačno pogledaju u mom smjeru. Zabavlja me kako izgledaju kao da se ponašaju važno. U moje vrijeme poniznost se smatrala vrlinom. Valjda su naše bake za podsjetnik na to govorile “za tebe naš Kremenko”. Bila je to jedna jedina snježna oluja koja ga je katapultirala u ozloglašenost, zauvijek definirajući njegovu reputaciju. Stvorivši priču usredotočenu na nasukane vlakove i borbe pojedinaca koji ne mogu doći do svojih domova, privukao je pozornost urednika koji je svesrdno prihvatio članak. Urednik mu je u novinarskoj maniri “zapovjedio” da što dulje produži priču. Nije prošlo mnogo vremena i Katić je dobio televizijski nadimak – Kamenko Vremenko. Razmišljajući o svom životu, priznao je prisutnost i lakoće i poteškoće, no ipak je odbio istaknuti pojedinačni trenutak kao odlučujuće iskustvo. Prema njegovim riječima, razlikuje se od drugih glumaca i poznatih osoba koje nakon umirovljenja pribjegavaju indosamentima kako bi dodatno zaradile. Nemam namjeru promovirati ili širiti bilo kakvu poruku ili ideju.
U poznim godinama života živio je u jednom vojvođanskom selu, gdje je od bliskog poznanika kupio staklenik. Prema riječima njegove bake Ljubinke, učili su ga da crveno nebo označava vjetrovito vrijeme. U nekim regijama djeca čak pjevaju razigrano uz stihove “Crveno nebo, sutra će biti vedro.” Objašnjava da su se ljudi u prošlosti oslanjali na prirodne znakove za predviđanje vremena. Njegovi posjeti Beogradu bili su rezervirani isključivo u medicinske svrhe. Većinu vremena proveo je boraveći u ljupkom selu smještenom uz obalu Dunava, uronjenom u ljepotu prirode. Prema vlastitim riječima, doživio je život na jednako očaravajući način kako ga je uhvatio u objektiv svog fotoaparata. Posljednje godine njegova postojanja bile su poput života na stranicama zadivljujuće bajke. Moje postojanje je slično boravljenju usred golemog prostranstva polja, gdje uranjam u promatranje i dokumentiranje čuda prirode. Unatoč svojih 70 godina, samouvjereno je izjavio kako više ne žudi za prisustvom televizije u svom životu. Ponašajući se kao da nikada nije doživio slavu, predstavio se na sasvim uobičajen način. Da je medicinski stručnjak, ponašao bi se identično.
Kameno je porijeklom iz općine Žabalj u Vojvodini, točnije malog sela Đurđevo. Nažalost, gubitak roditelja doživio je s nepunih šest godina. Dok je u početku pohađao Realnu gimnaziju u Novom Sadu, na kraju je završio srednju veterinarsku školu u Šapcu i kratko nastavio karijeru veterinara. Međutim, njegov se akademski put okrenuo kako je ulazio u razne predmete, uključujući veterinu, agronomiju, povijest i geografiju. Naposljetku je odlučio upisati studij etnologije na Filozofskom fakultetu. Za vrijeme studija započeo je karijeru radijskog spikera na Radio Titogradu i Radio Sarajevu. Nakon osnivanja Radio-televizije Sarajevo, postao je jedan od njenih prvih televizijskih spikera. Od siječnja 1962. godine počinje raditi na Televiziji Beograd, gdje je 17 godina proveo vodeći vremensku prognozu u popularnom dnevniku TV Dnevnika. Naposljetku je prešao na dokumentarni program, gdje je pokazao svoj talent i kao autor i kao voditelj, proizvevši preko 300 reportaža. Među njegovim zapaženim djelima su “Usput”, “Život je život”, “Salašari”, “Mečkari”, “Partizanka Slavica”, “Planinski mjesec nad našom ulicom”, “Svetlani u znak prepoznavanja” i razna druga. Također, zaslužan je kao tvorac kratkometražnog dokumentarnog filma “Rekvijem za Jovana Aćanskog” (1991.) u produkciji Dunav filma.
Katićeva sposobnost da osvoji gledatelje i odjekne kod njih može se zahvaliti njegovom jedinstvenom pristupu prikazivanju vremenske prognoze. Umjesto da samo recitira informacije, on je svoja izvješća prožeo zanimljivim anegdotama i osobnim iskustvima. Da bi istinski razumio vremenske prilike, Katić bi provodio dugo vremena na Bjelašnici, blisko surađujući s meteorolozima. Izolacija i pustoš mjesta naveli su meteorologe da povedu svoje žene, tražeći društvo i utjehu. Naime, jedne je zime padao toliko snijeg da jedan od meteorologa dva mjeseca nije mogao pristupiti grobu svoje preminule supruge. Ovo impresivno iskustvo Katiću je poslužilo kao vrijedna lekcija iz umjetnosti reportaže.
