Došavši iz Rusije, monah Jegor potražio je utjehu među zidinama manastira Praskvica. Godinama je uronio u monaški život, prigrlivši zavjet šutnje koji je ostao neprekinut sve dok nije naišao na zapanjujuće otkriće – jedna od pustinjakinja prikrila je svoj pravi identitet kao vlastite kćeri.
- Manastir Praskvica, posvećen Svetom Nikoli, ne služi samo kao sveto mjesto gdje su Novak Đoković i njegova supruga Jelena izmijenili zavjete, već je poznat i po prekrasnom pogledu na Jadran, zbirci dragocjenih artefakata i svetih relikvija, te potresna priča o redovniku koji je nosio svoju najdublju tajnu sve do svoje smrti. Po dolasku u Budvu krajem 18. stoljeća, ruski plemić bez ruke nije gubio vrijeme i uputio se u Praskvicu, tražeći utjehu u njenom spokojnom zagrljaju.
Uz prijedlog da se selo Čelobrdo spoji s morem, odmah se zavjetovao na vječnu šutnju i smjestio se u posebno za to predviđenu odaju. S odobravanjem svog pothvata, krenuo je na svakodnevno hodočašće u šumu naoružan samo kruhom i vodom, marljivo krčeći neukroćenu divljinu i kamenjar, pomno konstruirajući stazu koja ostaje svjedočanstvo njegova rada.
- Sve to vrijeme svoju je misiju obavljao u potpunoj tišini, čuvajući svoje podrijetlo i razloge bijega iz Rusije u dobro čuvanoj tajni. Nedugo zatim, novi se posjetitelj uputio u samostan. Ovaj mladić, koji se zvao Elisej, imao je tako veličanstven glas da su redovnici željno iščekivali da će ga čuti kako pjeva. Zagrljen od svih, Jelisej je izrazio želju da ga na Cetinju rukopoloži mitropolit crnogorsko-primorski Jelisej za jeromonaha.
No, unatoč opatovu odobrenju, ovaj nježni došljak uporno je odbijao ponudu. Nakon četiri godine boravka u samostanu, podlegao je iscrpljujućoj bolesti, zbog koje je ostao prikovan za krevet bez nade za oporavak. Jedne je večeri zamolio redovnike da njegovu ćeliju osvijetle svijećom i organiziraju da mu se starac Jegor pridruži, tražeći samoću u njihovoj prisutnosti.
- Dok je stariji gospodin sjedio na rubu Eliseina kreveta, očiju uprtih u mladićevo lice obliveno suzama, oblio ga je poznati izraz. Elisej, iscrpljen bolešću, skinuo je crnu kapu i otkrio svoju razbarušenu kestenjastu kosu, a Jegor je u tom trenutku ugledao svoju kćer Ekaterinu. S jednom preostalom rukom čvrsto ju je zagrlio. Kad je sat otkucao podne, “mladi redovnik” udahnuo je posljednji dah, a redovnici, sada svjesni istine iza prekrasne fasade, zakleli su se da će čuvati ovu tajnu.
Položili su je na počinak, pokopavši ne samo njezino tijelo, već i istinu koja je bila prešućena. Ne izgovarajući ni riječi dulje vrijeme, Jegor je marljivo kovao svoje jedinstveno putovanje. Otprilike 1908. godine, nakon jedne ili dvije godine, izvanredni Rus je završio svoj put. Nakon desetljeća nepokolebljive predanosti, pričvrstio je posljednju ploču na vrhu brda Čelobrda prije nego što se povukao u svoju odaju, da se nikada više ne pojavi sve do dana kada je otkriven beživotan.
- Njegovo posljednje počivalište odabrano je uz samo podnožje crkve Svetog Nikole. U posljednjim trenucima nije mogao ispuniti svoj zavjet i otkrio je svoju tajnu Jekaterini, monahu kojemu je povjerena Elisejeva skrb. Priznao je da je Jegor, cijenjeni časnik u Carskoj Rusiji, bio zadovoljan svojim položajem i da se ponosio svojom inteligentnom i zadivljujućom kćeri Ekaterinom.
Bilo je to na časničkom balu gdje je Ekaterina prvi put ugledala poletnog kapetana i u njoj se rasplamsala ljubav. Međutim, njihove su se perspektive uvelike razlikovale. Dok je ona bila duboko zaljubljena, on nije tražio ništa više od kratkotrajne avanture. Ispunjen bijesom i ozljedama, otac se suprotstavio nesuđenom zetu, izazvavši ga na dvoboj. Kapetan je ispalio prvi hitac, uzrokujući tešku ranu ruke i prepone Jegora Stroganova, ali je Jegor uzvratio ciljajući izravno u kapetanovo srce.
- Yegor je bio podvrgnut opsežnom liječenju, ali nažalost, lijeva mu je ruka morala biti amputirana. Po izlasku iz bolnice suočio se s novom nevoljom – njegove voljene kćeri nije bilo nigdje. Sedam dugih godina neumorno ju je tražio, putujući od jednog samostana do drugog. Na kraju je stigao do Sankt Peterburga, gdje se ukrcao na brod koji će ga odvesti do Budve.
Nakon nekog vremena, kći je razvila želju da pronađe svog oca, što ju je navelo da preuzme masku redovnika i uputi se u samostan. Njezin pravi identitet ostao bi skriven da nije bilo nesretnog događaja kada se srušila na krevet, gdje je u posljednjim trenucima svoje pravo lice otkrila svom ocu Jegoru. U znak zahvalnosti i poštovanja prema Jegoru Stroganovu, lokalna zajednica se okupila kako bi podigla spomen ploču na ovom mjestu, odakle se pruža slikovit pogled na Budvu, Sveti Stefan i Miločer.
- Od samostana, koji je ime dobio po obližnjem potoku poznatom po okusu breskve, pa sve do mora, proteže se kameni put koji je svojom posebnom rukom pomno izradio monah Jegor Stroganov. Osim toga, u ljeto 2014. Novak Đoković, tenisač svjetskog glasa, ispovjedio je Jeleni Ristić vječnu ljubav upravo u okviru ovog samostana.
