U ovom članku otkrivamo nepoznatu priču o baki Milki, ženi koju je ceo Balkan upamtio po deset kapa na glavi. Iza njenog neobičnog izgleda krije se emotivna tajna i životna sudbina koja će Vas iznenaditi i dirnuti….
Priča o Milki Perić iz Udbine jedna je od onih sudbina koje i godinama nakon smrti bude emocije i postavljaju pitanja o tome koliko život može biti surov, a čovjek izdržljiv. Milka je bila lijepa mlada djevojka koja je prerano ostala bez majke i koja je već od djetinjstva upoznala bol i gubitak. Uprkos tragedijama, nastavila je da se bori, ali joj je sudbina oduzimala jedno po jedno – porodicu, zdravlje, razum i na kraju dostojanstvo. Ono što su mnogi vidjeli kroz prizmu virala i smijeha, zapravo je bila tragična priča o ženi koju je život slomio. Njeni snimci, u kojima nosi desetine kapa na glavi i ponavlja rečenicu „Sunce me gleda, vidiš da me gleda. Ono me ruši!”, postali su internet atrakcija. Dok su se mnogi smijali, samo rijetki su zastali i zapitali se – ko je zapravo ta žena i zašto je završila kao beskućnica? Milka je, kako su kasnije objasnili oni koji su je poznavali, dodavala kape jedna preko druge kao da svaka od njih skriva jedan sloj boli. Nije ih skidala ni zimi ni ljeti; bile su njen štit, njen oklop i jedini osjećaj sigurnosti.
Udbina ju je zapamtila kao „Crvenkapu“, jer je u mladosti uvijek nosila crveno. Bila je prepoznatljiva, vesela i lijepa djevojka. No, njen život krenuo je potpuno drugim putem nakon što je kao šesnaestogodišnjakinja počela da radi u pilani. Prvo su je primili zbog lijepog rukopisa da vodi evidenciju, a potom su je, prema riječima poznanika, prebacili u težak fizički pogon, gdje je doživjela i nesreću. Pila joj je uhvatila kosu i gotovo je osakatila, a taj događaj označio je početak njenog psihičkog sloma.
- Sama Milka je u rijetkim razgovorima znala reći da se tada prvi put osjetila odbačenom i bespomoćnom. Od tog trenutka počela je nositi kape, najprije da sakrije ožiljak i gubitak kose, a kasnije i da se zaštiti od svijeta. Radila je među muškarcima, često u teškim okolnostima, smještena u sobu pored muškog toaleta. Govorila je da se noću bojala sukoba radnika i da je bježala u grmlje da se sakrije.
Takvo djetinjstvo i mladost ostavili su duboke tragove. Kako piše Index.hr, Milka je nakon nesreće ubrzo izgubila i razum, postala predmet ismijavanja u sredini u kojoj je živjela i naposljetku otišla u prevremenu penziju. Upravo tada počinje njen pad u siromaštvo i osamu. Postala je samotnjak, počela da skuplja predmete i smeće, seleći se iz jedne ruševine u drugu. Bez struje, bez vode, ali s mnoštvom kapa, provodila je dane. Iako je opština Udbina pokušala da joj obezbijedi smještaj u domu za stare, odbila je – plašila se da će izgubiti svoju malu penziju i jedinu sigurnost koju je imala.
- Njena ljubav prema rodnom mjestu bila je toliko jaka da nije htjela da ga napusti ni tokom rata. Tokom Oluje, kada su mnogi otišli, ona je nakratko sklonjena u Banju Luku, ali se vratila nakon deset dana. Bila je lokalpatriota, vezana za Udbinu do posljednjeg daha, i svi koji su tamo živjeli znali su ko je Milka.
Veliku ulogu u njenoj kasnijoj vidljivosti imao je Robert Labrović, autor YouTube kanala Loki TV. On je svijetu predstavio Milku kroz desetine snimaka u kojima se smjenjuju njen bijes, ogorčenost, lucidni komentari, ali i iskrena radost kada je imala s kim da popije kafu. Zahvaljujući njegovom radu, mnogi ljudi su joj počeli slati hranu, odjeću, pa čak i novac. Ipak, čak i tada, Milka je bila ona koja više voli da počasti druge nego da sebi priušti. Kada bi primila koverat s novcem, insistirala je da sama plati kafu onome ko joj je donio.
Jutarnji list je u svojim tekstovima naglašavao da je upravo kroz te snimke Milka dobila ono što joj je cijeli život nedostajalo – pažnju, razumijevanje i makar djelić ljubavi. Ljudi su počeli da je posmatraju ne samo kao „ženu sa kapama“, već kao osobu čija je sudbina tužna, ali i duboko ljudska.
- Njena porodica se rasula – imala je dva brata i sestru, za koje se pretpostavlja da su tokom rata otišli u Srbiju. Često je u svojim monolozima spominjala majku, koja joj je bila najveći oslonac, i maćehu o kojoj nije imala lijepih riječi. O ocu je govorila kroz anegdote, pominjući kako ga je konj povrijedio, ali uvijek se vraćala majčinoj smrti kao najtežem trenutku života. Imati samo 13 godina i izgubiti roditelja značilo je izgubiti i sigurnost i djetinjstvo.
Bila je lijepa djevojka, o čemu svjedoče i fotografije iz mladosti. Labrović je u jednom intervjuu naveo kako su joj u Udbini govorili da je bila toliko privlačna da je jednom prilikom u Zagrebu radila kao hostesa za stranu firmu i tom prilikom dobila sat na poklon. Ipak, ljepota nije bila dovoljna da je zaštiti od surove stvarnosti. Posljednjih decenija života provodila je u ruševnim kućama, često bez prozora i vrata. Ipak, znala je sve o svakome – kako je Labrović istakao za Večernji list, Milka je bila „hodajuća enciklopedija Udbine“, neko ko je pratio svaki događaj i pamtio ga. Kada bi iz sebe izbacila gorčinu, mogla je satima sjediti i razgovarati uz kafu, poput svake druge osobe.
Njen kraj bio je tih, baš kao i godine koje su mu prethodile. Umrla je sama, u siromaštvu, ali pokopana u porodičnoj grobnici u svom selu Tolići. Ljudi su je ispratili kao lokalnu legendu, osobu koja je, uprkos svemu, ostala vjerna svom mjestu i koja je do zadnjeg trenutka nosila svoje kape – simbol bola, ali i istrajnosti. Priča o Milki Perić podsjeća da iza svake figure koju društvo olako osudi, ismije ili pretvori u senzaciju, stoji život pun bola, odluka i tragedija. Njeni snimci možda su služili kao zabava mnogima, ali prava istina krije se iza njenih očiju i kapa – priča o ženi koju je život slomio, ali koja je do kraja ostala svoja.
