TV serijal “Branitelji” sinoć je prikazao zločine koji su se dogodili na crnogorskoj planini Čakor 1975. godine. Nezapamćena tragedija Blanke Đukić šokirala je cijelu Jugoslaviju. Branka Đukić iz sela Metha kod Prave djevojka je koja je životom odbranila svoju čast i kojoj se naš narod već pola stoljeća divi i brižno je čuva od zaborava.
- Sa samo 19 godina ono što je proživjela bilo je neopisivo i postala je simbol hrabrosti za sve mlade dame. Naime, stradala je na stravičan način kada su je dvojica Albanaca Reza Ahmetaj i Kura Mehtaj pokušala silovati. Umjesto da je osramote, dobila je batine i ogrebotine, a ona se s njima borila kao lav. Kad im to nije pošlo za rukom, nesretnoj su djevojci kukavički pucali u glavu!
Ladov otac otkrio je tijelo svoje kćeri u poderanoj haljini, a ono što je uslijedilo ostavilo je trajni trag u povijesti. – Predali su se od stida i sramote – Otkriveno je tada da je Veselin Simonovoć, penzionisani policajac uključen u ovaj slučaj, 1999. godine Metohiju zamijenio Šumadijom. Otkrio je kako su obitelji mladića pokušavale sklopiti primirje. – Iz bijesa sam pozvan u dom kriminalca Ahmetaja.
- Otac ga je izveo iz sobe, a nakon šalice kave i kraćeg razgovora, tada osamnaestogodišnjak mi je objasnio što radi sa svojim vršnjacima. – rekao je Veselin, a pokazao mi je i pištolj kojim je ubijena lijepa Blanca, čime je cijeli incident postao još jasniji. Što se dogodilo tog kobnog dana? 2. rujna 1975. 18-godišnja Blanka Dukić krenula je u gimnaziju u Peći u četvrti razred. Taj dan se autobusom vratila u Chakor i morala je dio puta pješačiti jer je autobus išao samo do vrha planine.
Tamo su je presrela dvojica mladih Albanaca iz sela Gornji Streoci kod Pečuha i pokušala da je siluju. Uspjela im se otrgnuti, jednog je pljunula i ošamarila, no oni su u bijegu pucali u nju, pogodivši je u glavu. Kada su dvojica Albanaca vidjela što su učinili, uspaničili su se i pobjegli, ostavivši nesretnu djevojku. Igra sudbine hoće da sutradan tim putem prođe i Blankin otac Rad koji se uputio u Peć po svoju ljubav.
Podigao ju je i odnio kući. Albanski mladići nisu negirali krivnju, priznali su da su je htjeli silovati jer je bila Srpkinja, a zatim i ubiti jer im je prva zločinačka namjera propala, a sudeći prema njihovim priznanjima i jezivom smirenju suđenja, svi su to slijedili. Posljednji dan suđenja bio je 4. prosinca 1975. kada je Albancima trebala biti izrečena presuda, no otac im je odlučio sam suditi. Dok su ih pretresali na vratima suda, Crveni je policajcima vikao: “Miči mi se s očiju, smetaš mi, mnoga su me zla ubila i još me jučer vidiš bez ičega, što me mučiš”. ! “
- Policija se povukla i odustala od potrage, ne znajući da je Crveni ušao s napunjenim revolverom. Dok su čekali izricanje presude, sudnica je bila ispunjena dimom od cigara, a čuli su se i pozivi da se otvore prozori. Red misli da mu je ovo prilika za osvetu! Dok je policajac prišao prozoru, Rade Dukić, koji je nijemo promatrao postupak, izvadio je pištolj koji je na sud donio skriven ispod pojasa i ubio ga s dva metka. Albanac, koji je pucao u Blanku. U tom trenutku njegov suučesnik je pao na koljena, a zahvaljujući brzoj reakciji policije preživio je.
Kada je uhićen, Ladd je rekao policiji: “Pazite da nikoga ne ubijete, metak je još uvijek u cijevi”, misleći na svoj pištolj jer, prema onima koji su ga poznavali, njegova je namjera jednostavno bila osvetiti kćerinu smrt, a ne povrijediti nevine ljude. Albanka se udala za Srbina, došla na Goliju i rodila mu troje dece: a onda joj je rođena majka pokvarila sreću pred svima Priča navodi da je prilikom uhićenja mirno rekao: “Nisam imao drugog izbora”, a kasnije se ispostavilo da se za ovu osvetu pripremao dugo, pa čak i smršavio kako bi sakrio pištolj pod rebra.
- Iako je presuda za Blankov brutalni zločin već bila donesena, ubojici je izrečena stroga kazna od 15 godina zatvora, a pomagaču 13,5 godina zatvora, sudac je zbog novih okolnosti obustavio postupak. Prvostupanjski sud djelo je okarakterizirao kao “ubojstvo iz nehata” i osudio Radeta na osam godina zatvora, ali je Vrhovni sud Crne Gore prihvatio zahtjev obrane i Dukiću sudio za “obično ubojstvo” i osudio ga na pet godina zatvora. Kasnije je 75.000 građana potpisalo peticiju za njegovo oslobađanje, a obrane su besplatno prihvatili beogradski odvjetnik Veljko Guberina i njegov kolega Milan Vujin.
Za Blankinu tragediju napisane su bezbrojne elegije koje su na metaforičan i emotivan način izražavale tugu i sućut bratstva Dukića, osudu ubojice i žal za nevinom i lijepom Vasojevkom Blankom. Narodni pjesnik i violinist Radovan Bećirović u vezi s tim slučajem skladao je guslarske pjesme “Mramor na Čakor”. [10] Blankin rođak, violinist Boždar Dukić, kasnije je otpjevao pjesmu s malim izmjenama kao “Blankina smrt Đukić” [10][11] Pjesma je prodana na kazetama i prodana u 750.000 primjeraka, što ju je učinilo najpopularnijom pjesmom za violinu u Jugoslaviji.
- U Čakolu, gdje je autobusna stanica na kojoj je izašla Blanka Dukić, danas se nalazi fontana posvećena njoj u spomen. Nekoliko ulica u Srbiji nosi njeno ime. Blancino tijelo je 25. kolovoza 1991. prebačeno u Spuds, gdje je i danas pokopana. Uz sjećanje na nju, godinama se govori o njezinom dostojanstvu, ponosu i čednosti koje se nije odrekla ni pod cijenu života.
