Javna je tajna da su prije deca nestajala bez traga,a mnogi medicinski radnici su završili u zatvoru upravo zbog krađe dece.Današnja ispovest je ostavila bez reči svakoga ko je čuo za nju a mi Vam je u nastavku prenosimo u celosti..
- Život Ramize Vuković iz Tuzle nalikuje drami čije bi stranice mnogi teško mogli ispisati. Njen put, obavijen emocijama i borbom za istinu, nosi težinu priče koja bi mogla poslužiti kao predložak za film, ali za nju, to je bila stvarnost – sirova, nepredvidiva i bolna.
Ramiza je, poput mnogih žena, maštala o jednostavnoj, ali ispunjenoj budućnosti. Ljubav, brak, dom i djeca – san koji dijeli većina ljudi. Sa mužem je dijelila skromni podstanarski život i nadali su se boljim danima. Kada je ostala trudna, radost se uvukla u njihov dom. Međutim, trudnoća je od samog početka nosila znakove upozorenja.
- Stomak joj je bio neuobičajeno velik već u trećem mjesecu. Ljekari i prolaznici su se čudili. Fizički tegobe su bile izražene, a ona je već tada morala na bolovanje. U sedmom mjesecu dolazi do komplikacija – osip i sumnja na puknuće vodenjaka. Smještena u bolnicu, Ramiza doživljava još jedan neobičan trenutak. Injekcija koju joj daje doktorica gotovo trenutno uklanja simptome. Taj trenutak kod nje budi osjećaj da nešto nije u redu.
Upravo tada prvi put saznaje – nosi trojke. Bila je to šokantna informacija, ali i razlog za ponos i uzbuđenje. Doktorica joj predlaže da ostane u bolnici i čuva trudnoću, pa čak i transport u Sarajevo helikopterom. No, Ramiza, zbunjena i uplašena, odlučuje da se vrati kući. Tada nije mogla ni slutiti da će se njena sreća pretvoriti u niz neodgovorenih pitanja i neizbrisive sumnje.
- Uoči porođaja, u duhu žene koja priprema gnijezdo za svoje potomstvo, prala je tepih. Noć kasnije počinje krvarenje i biva hitno prebačena u bolnicu. U porođajnoj sali nije bilo jasnih informacija. Iako je jedan doktor predlagao carski rez, porođaj je započet prirodnim putem. Trećeg dana, Ramiza je u agoniji. Vrišti od bolova, a osoblje napokon reaguje – hitna intervencija i anestezija.
Kada se probudila iz anestezije, dočekuje je informacija koja joj i danas odzvanja u mislima. Ljekar joj usputno, gotovo ravnodušno, govori: “Dvoje djece su živo. Treće je umrlo.” Bez dodatnog objašnjenja, bez prilike da vidi dijete, bez vremena da procesuira bol ili istinu.
- Potpisuje papire koje nije imala snage ni da pročita. U tom trenutku, pod uticajem lijekova, nije mogla jasno da misli niti da reaguje. Taj trenutak ostaje zamrznut u njenom sjećanju – riječima izgovorenim na vratima, bez saosjećanja, bez odgovornosti.
Za Ramizu, život nakon toga više nikada nije bio isti. Njena priča je svjedočanstvo o snazi majčinske ljubavi, o pitanjima koja nikada nisu dobila odgovore i o boli koja se ne može izbrisati. Više od dvije decenije kasnije, pitanje koje i dalje odzvanja u njenom srcu glasi – šta se zaista dogodilo s njenim trećim djetetom?
- Iza svakog osmijeha i svakog dana koji je proživjela od tada, Ramiza nosi taj teret. Njena priča nije samo lična – ona postavlja pitanje odgovornosti u zdravstvenom sistemu, komunikacije s pacijentima, i poštovanja prema svakom ljudskom životu, bez obzira na okolnosti. Priča Ramize Vuković poziva nas da bolje slušamo, dublje saosjećamo i da ne zaboravimo da svaka majka ima pravo da zna istinu.
