Dušan Raljić (58) krenuo je u potragu za voljenim ujakom, ne sluteći da će se njegova potraga uskoro rasplesti u priču prikladnu za film. U početku je na društvenim mrežama objavljivao sve detalje koje je imao o njemu, i to s dobrim razlogom, jer su informacije bile ograničene.
- Njegov ujak nestao je bez traga prije mnogo godina. Rođen 1937. godine u mjestu Skender Vakuf, 1959. godine nakon odsluženja vojnog roka preselio se u Pančevo kod strica koji ga je učio postolarskom zanatu. Priča se da je u to vrijeme imao djevojku koja je čekala dijete. Nakon mnogo godina provedenih u tom gradu, jedne se večeri nije vratio u svoj stan, a nije ga bilo ni sljedećeg dana, a sljedećih dana nije mu bilo traga. Svi dokazi Bogoljuba Raljića su nestali.
Dušan nastavlja tražiti strica ne gubeći nadu. Dok se Dušan upušta u razgovore s raznim pojedincima, prebira po sjećanjima i prikuplja informacije od onih koje susreće, otkrivajući intrigantne detalje. Šezdeset i četiri godine kasnije, njegova odlučnost da locira svog ujaka ostaje snažna; nestrpljiv je da sazna sudbinu svog strica Bogoljuba. Unatoč velikom vremenu koje je proteklo i blijedim tragovima, Dušan ističe važnost i najmanjih promjena.
- Svaki novi detalj u njemu budi nadu i motivira ga da ustraje u svojoj sve gorljivijoj potrazi, koja je u posljednje tri godine sve intenzivnija. Godine su prošle, a samo Bog zna kakav nas uspjeh čeka… Uz pomoć povjerljivog pojedinca iz Pančeva, uspio sam otkriti ime tadašnje djevojke, gdje je tih godina živjela i radila, i da je sa mojim ujakom dobila sina, priča Dušan za Telegraf.rs osvrćući se na početak priče…
Rođen 2. svibnja 1937. godine u današnjem Kneževu, Bogoljub Raljić bio je drugo od sedmero djece svojih roditelja Nikole i Perse. Godine 1957. vojni rok je započeo u Varaždinu. Za to vrijeme vodio je prepisku sa svojim stricem Dušanom, koji je živio u Pančevu i imao je obućarsku radnju, kako bilježi Bogoljubov rođak Dušan. Po završetku vojne dužnosti, Bogoljub se odazvao pozivu strica da ga posjeti u Pančevu.
- Svi su se dogovori sklapali pismima, a njegov otac Nikola bio je među rijetkim pismenim osobama toga doba, poznat kao velikodušan domaćin i cijenjen u zemlji i šire. Shvatio je da je život mladih sumoran na ledu i stočarstvu, posebno u regiji gdje su zime znale trajati i do šest mjeseci. Tako je doneo odluku da brata Bogoljuba pošalje u Pančevo kod strica, kako bi završio obućarski zanat i ostao tamo, objašnjava Dušan. Bogoljub se preselio kod strica u Pančevo, u ulici Braće Jovanović.
Prema riječima Dušana i drugih njegovih poznanika, brzo je savladao zanat i pokazao veliku marljivost kako je vrijeme prolazilo. Tada je mladi Bogoljub imao tek dvadeset dvije-dvadeset tri godine i sve se odvijalo kako je trebalo. Usprkos tome, njihovi životi naglo skreću na drugu stazu, što dovodi do misterija koji je i danas neriješen. Šezdeset i četiri godine od Bogoljuba ni traga ni glasa.
- Dan nakon njihove šetnje Bogoljub se nije vratio u stan. Noć je došla i prošla, a čak je i do jutra soba ostala prazna. Pomislili su u sebi: “Možda je ostao prespavati kod kolege.” No, kako je prošao drugi, treći, pa i peti dan, od Bogoljuba i dalje ni traga ni glasa. Nadali su se da će se pojaviti, jer je to za njega bilo neobično ponašanje; obično nije bio od onih koji izlaze. U početku su oklijevali kontaktirati policiju, bojeći se da ga nije pomela emigracija, koja je tih godina bila prilično prisutna. Bili su zabrinuti i za vlastitu sigurnost u vezi s istragom OZNA-e i UDBA-e, kao i za implikacije po rodbinu zaposlenu u JNA, objašnjava Dušan.
Kamo god su putovali, slala su se pisma. Njegovi roditelji javili su se iz Bosne, rekavši da nije dolazio u njihovu kuću niti se s njima dopisivao. Na vratima se pojavljuje djevojka s dojmom tajanstvenosti. Jednog jutra na vratima njihovog stana pojavila se misteriozna djevojka koja je sve iznenadila. Pitala je je li tu Bogoljub Raljić? Nastavila je: “Ja sam mu djevojka i trudna sam, ali on još ne zna.
- Budući da mi se nije javljao, odlučila sam doći i pronaći ga. Djevojke su ispričale da se Bogoljuba, nažalost, već neko vrijeme gubi i da nemaju informacija gdje se on nalazi. Nakon što je otišla, Dušan napominje da se vraćala još nekoliko puta, ali je svaki posjet bio uzaludan. Dušan vjeruje da bi dječak Bogoljubove djevojke mogao imati oko 60 ili 61 godinu, a on je to inicirao u nadi da će s njim uspostaviti kontakt. Bogoljubova obitelj, prijatelji i rodbina dali su sve od sebe da ga pronađu.
Pisali su mu pisma, tražili ga i raspitivali se gdje se nalazi, ali činilo se da nitko nije imao nikakve informacije. Kao da je netragom nestao. Ipak, u njihovim se životima pojavio blijedi tračak nade, a Dušan iznosi specifičnosti. Nakon pet-šest godina, u Novi Sad su stigla dva Bogoljubova brata, Anđelko i Nedjeljko. Anđelko, limar koji je često radio na otvorenom, jedne je večeri vraćajući se s posla, vjerojatno na putu od Pančeva do Novog Sada, svratio u kafanu u blizini željezničke stanice.
- Dok je ispijao kavu i čekao svoj vlak, za drugim je stolom primijetio ženu koja je imala muško dijete staro oko pet-šest godina. Ženin uporan pogled izazivao je u njemu neku nelagodu. Ubrzo je ustala i prišla mu, ispričavajući se, upitala ga: “Poznajete li možda Bogoljuba Raljića?” Anđelko, koji je bio fizički blizak Bogoljubu, doživio je navalu misli. U početku se bojao da je možda učinio nešto krivo te je, u stanju zbunjenosti, kratko i izravno odgovorio: “Ne znam”.
Dječak je veoma ličio na Bogoljuba, kako su ranije rekli Dušanu, prenosi “Telegraf.rs”. Kad se Anđelko vratio kući i prepričao događaje, svi su upirali prstom u njega jer se nije javljao, pa tu noć nije mogao spavati. Obavijestili su me da je odlučio ne ići na posao tog jutra i da je umjesto toga otišao do željezničke stanice, nadajući se da će vidjeti zagonetnu djevojku. Međutim, njegov trud bio je uzaludan. Vratio se na stanicu i čekao još nekoliko puta, no njoj nije bilo ni traga.
- Nikada više nije sreo tu ženu. Ovako Dušan komunicira: život se odvija kao romani, često tužne prirode. Kako vrijeme prolazi, netko povremeno započne tu pripovijest, oživljavajući sjećanja. Sredinom osamdesetih poslano je pismo Crvenom križu; no Dušan napominje da ni od njih nisu dobili nikakav odgovor. Mučio sam se prihvatiti da možda nikada nećemo otkriti istinu, što me navelo na intenzivno pretraživanje na internetu. Istražio sam svaku grupu i stranicu vezanu uz te teme.
Bio sam odlučan i tražio sam svaki savjet koji sam mogao pronaći. Prije otprilike godinu dana kontaktirao me Sejdo Fera iz Pančeva, koji je bio upoznat s obiteljima Raljić i Dušan i znao je ponešto o njihovoj priči. Zahvaljujući ovoj marljivoj i pouzdanoj osobi uspio sam doći do nekih informacija.
- Nakon duge potrage Dušan je otkrio da se djevojčica zove Milena. Bila je zaposlena u Tvornici žarulja u Pančevu, a stanovala je u ulici Slavka Rodića u naselju Tesla. Tu su zastali. Ulica je doživjela promjenu imena, susjedstvo se transformiralo, a sve, uključujući i sam život, značajno se promijenilo.
Nažalost, on se približava točki odustajanja od svoje potrage, tvrdeći da postoje samo dvije mogućnosti – ili je ona preuzela novi identitet ili je njezin život došao kraju. Dušan izražava želju da otkrije više informacija, bilo da se radi o Bogoljubu ili, u najmanju ruku, o gospođi Mileni, čiju dobrobit iskreno želi, i njenom sinu, s kojim dijele krv i kojeg želi upoznati. Nada se da će se ova ionako tragična priča završiti s barem malo veselja.
