Nakon što je proživjela psihičke i fizičke muke od strane svog supruga, pisca Johna Steinbecka, Gwendolyn Conger je na kraju došla do točke prijeloma i donijela hrabru odluku da stane na kraj patnji. John Steinbeck, omiljeni pisac, stekao je široko divljenje svojim glasovitim romanom “O miševima i ljudima”, koji je postigao status bezvremenskog remek-djela. Unatoč tome, Gwendolyn Conger, Steinbeckova druga supruga, u svojim je memoarima podijelila svoju osobnu priču o njihovom burnom petogodišnjem braku.
- Na stranicama je živopisno ispričala mučno iskustvo trudnoće s njihovim drugim djetetom i trpljenja uznemirujućeg Steinbeckovog pokušaja da je silom gurne niza stube. Ipak, najbolje je započeti naše putovanje od samog početka… U živopisnom gradu Los Angelesu živjela je zadivljujuća mlada žena po imenu Gwen koja je posjedovala izvanredan talent pjevanja u lokalnom noćnom klubu. S druge strane, John, ugledna i atraktivna osoba u dobi od 38 godina, nije bio samo poznata slavna osoba, već i uspješan autor knjige pod naslovom “Plodovi gnjeva”. Gwenini fizički atributi sastojali su se od širokih grudi, izduženih nogu i izuzetnih stopala, dok je John plijenio druge svojim prodornim, ledenoplavim očima. Unatoč tome što je bio predani radoholičar i opijao se, našao se upleten u bračne veze.
John je progonio Gwen sa žarom legendarnog zavodnika, nalik na zloglasnog Don Juana. U početku se Gwen opirala njegovim napadima, ali nije prošlo dugo prije nego što je podlegla preplavljujućim valovima ljubavi koji su je preplavili. Ubrzo nakon njihovog prvog intimnog susreta, zapao je u tmurno i tiho stanje. Od samog početka memoara Gwendolyn Conger Steinbeck postavljen je zlokoban ton, nagovještavajući nešto predosjećajno. Gwendolynini memoari, koji su više od četiri desetljeća stajali u ladici, ponovno su izronili u središte pozornosti.
- Godine 1972., kada je Gwendolyn bila u svojim ranim 60-ima i kada je bila odvojena od Johna 24 godine, sjela je s novinarom Douglasom Brownom za opsežan intervju koji je vođen u Kaliforniji. Ona je prepričala zamršenu priču o njezinoj zajednici sa Steinbeckom, opisanu s nevjerojatnom jasnoćom i kao tragediju i kao stvar ljepote. Nažalost, Brown je preminuo prije nego što je uspio podijeliti intervju sa svijetom, a tek nekoliko godina nakon njegove smrti ovaj je narativ napokon ugledao svjetlo dana. Umor koji je Steinbeck osjećao bio je usmjeren prema njegovoj supruzi Gwendolyn, koja mu je rodila dvoje djece, Toma i Johnnyja Juniora. Nije samo ona, nego i ponovljene trudnoće pridonijele njegovom umoru. Pokušaj uhvatiti razmjere Steinbeckove okrutnosti prema Gwendolyn zastrašujući je zadatak, ali ova rečenica pruža uvid u njegov pravi karakter.
“Odabrao sam te za svoju ženu s namjerom da zajedno osnujemo obitelj, ali sada sam zaokupljen pisanjem knjige i suradnjom s urednicima, dok ti unosiš složenost u moj život.” Nakon rođenja djeteta, John je nestao na četiri dana, prepustivši se prekomjernoj konzumaciji alkohola, dok je Gwendolyn podlegla postporođajnoj depresiji. Unatoč njezinoj dubokoj ljubavi prema Johnu i njezinoj nepokolebljivoj predanosti njegovoj sreći, on je bio itekako svjestan te činjenice.
- Njegovi postupci poslužili su kao jasan primjer prisilne kontrole, savršeno usklađeni s karakteristikama navedenim u psihološkim udžbenicima. Johnove želje diktirale su strastveno vođenje ljubavi, koje se događalo u bilo koje doba dana. Bilo jutro, poslijepodne ili večer, on bi naglo i često, pod utjecajem alkohola, zahtijevao svoja bračna prava. Selidba je iscrpljujući pothvat koji daleko nadilazi umor od upuštanja u seksualne aktivnosti. Nakon što je konačno pronašao mjesto gdje će se skrasiti, Johnov nemir je zavladao i donio je impulzivnu odluku da se preseli 300 kilometara dalje. Kad se John jednom odlučio, nije bilo povratka; došlo je vrijeme da opet sve spakiram. Steinbeckov uvrnuti smisao za humor očitovao se u nezaboravnoj radnji koja se pretvorila u mučnu odiseju. Kao ilustracija, uživao je u puštanju bijelog štakora unutar svojih hotelskih odaja, samo da bi se povukao dolje i uživao u užasnutim krikovima sobarice.
Međutim, nedostajao mu je kapacitet pronaći humor u vlastitim postupcima. Zapravo, u trenucima kada bi bezbrižna šala bila korisna, John bi umjesto toga podlegao dubokom i dubokom gnjevu koji bi trajao danima. Tijekom njihova putovanja od New Yorka do Los Angelesa 1942., s užarenim automobilom punim njihovih stvari, uključujući delikatni porculan, vrijedne ploče i njihovog odanog pastirskog psa Willyja, John je donio impulzivnu odluku skrenuti s puta do Las Vegasa.
- Gwendolyn je preplavio osjećaj nelagode jer se nije mogla otresti osjećaja da su krenuli u pogrešnom smjeru. Skupivši hrabrost, izrazila je svoju zabrinutost Johnu, ali on nije odgovorio. Sudbina je htjela da se njihove slutnje pokažu istinitima jer su se našli u zalutalom Las Vegasu, koji se nalazi u Novom Meksiku. Obuzet bijesom zbog svoje pogreške, John je držao odlučnu šutnju pet dana, čak uskraćujući psu priliku da se olakša, dok je nastavio voziti u kipućem bijesu sve do njihova dolaska u Los Angeles. Nakon pola godine ponovno su se vratili u New York. Odatle su se odvažili u Meksiko, a potom su se ponovno vratili u New York. Zatim su krenuli u Kaliforniju prije nego što su se konačno vratili u New York. Johnu je bilo zadovoljstvo ostaviti Gwendolyn u stanju iščekivanja. Bez obzira na lokaciju, uvijek se brinuo da ima namjenski prostor za pisanje, svoje osobno utočište. Međutim, Gwendolyn nikada nije dobila priliku stvoriti vlastito utočište.
Nakon što je otkrio njezinu drugu trudnoću, John ju je nagovarao da je prekine, no ona je to uporno odbijala. U trenutku umora, pokušao ju je fizički natjerati niz niz stepenica. Nakon rođenja njihovog drugog sina, koji je bio suočen s teškim zdravstvenim izazovima, John je bezosjećajno izrazio želju za djetetovom smrću, tvrdeći da monopolizira pretjeranu količinu njezinog dragocjenog vremena. Slično Tolstoju, Steinbeck je pokazivao izuzetnu empatiju prema svojim izmišljenim likovima, unatoč činjenici da su se loše odnosili prema svojim ženama.
- Steinbeck je gajio intenzivnu averziju prema postignućima svojih kolega, posebice Ernesta Hemingwaya, koji je dobio cijenjenu Nobelovu nagradu. (Međutim, Steinbeckov trenutak trijumfa će konačno doći, iako tek 1962.) Nažalost, nakon što je Gwen darovao orgulje Hammond, brzo je shvatio svoju pogrešku jer je ona počela skladati iznimno dojmljive pjesme. Ove melodične kreacije privukle su pozornost kazališnog agenta koji ih je opisao kao ništa manje od “veličanstvenih”. Nakon što je primio ovu informaciju, Johnovo ponašanje je postalo razdražljivo. U sitne noćne sate ustao je iz sna, sišao niz stepenice i nemirno lutao uokolo. Nakon toga je upotrijebio interkom da dozove Gwendolyn, koja je poslušno sišla dolje, blago zamagljenog vida. John, u stanju pijanosti, nastavio je s bujicom verbalnog zlostavljanja na nju, optužujući je drsko da mu pokušava supariti kroz svoje pjesničke skladbe. “Kako bih održala sklad unutar naše obiteljske jedinice”, prisjeća se Gwendolyn, “nerado sam odustala od svojih težnji kao tekstopisac.
” Napokon, nakon godina mučenja, smogla je hrabrosti suočiti se s njim. Ovaj ključni trenutak označava transformativni vrhunac ove izvanredne priče. Godine 1948., tijekom plesne noći, Gwendolyn se nagnula uz Johna i tiho izgovorila riječi: “Želim razvod.” John je isprva vjerovao da je zadirkuje, ali je ubrzo shvatio da misli ozbiljno.
- Gwendolyn je izrazila svoju iscrpljenost stalnim emocionalnim i fizičkim raspadanjem koje je doživjela, izjavivši: “Bila sam umorna od toga da me rasturaju ili rastavljaju.” Zbog toga je par donio odluku o raskidu braka. Nakon razvoda, John nije gubio vrijeme na ponovno pronalaženje ljubavi i na kraju se našao u braku s izdržljivom Teksašankom po imenu Elaine. Prema Gwendolyn, ona mu nije odgovarala jer je bila previše nježna, a on je trebao nekoga s otpornom i nepopustljivom prirodom. Ova neusklađenost na kraju je dovela do toga da se Gwendolyn više nikada nije udala. Godine 1975., u 58. godini života, preminula je u samoći u državi Colorado.
