U današnjem članku želim ispričati jednu tihu, ali snažnu priču o čekanju, razočaranju i dobroti koja dolazi onda kada joj se najmanje nadamo. Pišem ovo kao čovjek koji vjeruje da se najveće životne istine često kriju u običnim danima.
Za baku Mariju, petnaesti januar nije bio samo datum u kalendaru. Tog dana punila je osamdeset godina. Godine joj nisu bile teške, na njih je već navikla, ali jedno joj je bilo važno – obećanje. Njen sin Dragan, koji živi u glavnom gradu sa suprugom i dvoje djece, rekao je da će doći na ručak. To obećanje je za Mariju značilo više od svih poklona.
Ustala je dok je još bio mrak. Sat je pokazivao četiri ujutru, a leđa su je boljela već pri prvom koraku. Ipak, nije stajala. U tišini male kuće savijala je sarmu, onako kako njen sin najviše voli, sa suvim rebrima. Zatim je umijesila pogaču, toplu i mekanu, pa napravila starinsku tortu sa orasima – onu koju su njeni unuci uvijek tražili. Radila je polako, ali s radošću, kao da svaki pokret ima smisao.
Do podneva, kuća je mirisala na porodičnu sreću. Sto je bio postavljen najboljim stolnjakom, iz ormara su izvađene kristalne čaše, a na stolu je stajalo šest tanjira. Marija se okupala, obukla svoju svečanu haljinu s cvjetićima i sjela pored prozora da čeka. Srce bi joj poskočilo svaki put kada bi čula automobil kako prolazi ulicom. Svaki put bi pomislila da su to oni.
- Vrijeme je prolazilo. Sat je otkucao jedan, pa pola dva. Supa se hladila, a tišina u kući postajala je sve glasnija. Kada je telefon zazvonio u dva sata, Marija je potrčala koliko su je noge nosile. Javila se s osmijehom, sigurna da su blizu. Umjesto glasa, dočekala ju je poruka. Uzela je naočare i polako pročitala riječi koje su je presjekle.
Nisu mogli doći. Posao, trening djece, auto. Doći će “sljedeći vikend”. Kao i za Božić. Kao i za Uskrs.
Marija je spustila telefon. Pogledala je u pun sto, u tortu sa svjećicom na kojoj je pisalo “80”, u tanjire koji su čekali ljude koji neće doći. Sjela je sama za čelo stola. Suze su joj tiho kapale u prazan tanjir. Šapatom je sama sebi čestitala rođendan. Usamljenost u starosti zna biti teža od svake bolesti.
U tom trenutku, baš kada je htjela da skloni hranu i legne, začulo se kucanje na vratima. Srce joj je ponovo poskočilo. Obrišala je suze i požurila da otvori, uvjerena da je to iznenađenje. Ali iza vrata nije bio njen sin. Bio je mladić u žutoj uniformi brze pošte, s paketom u rukama.
Vidjevši njene crvene oči i sto pun hrane iza nje, mladić je zastao. Pitao je tiho da li je sve u redu. Marija je pokušala da se nasmije, ali glas joj je zadrhtao. Rekla je da je mislila da su joj djeca došla.
Mladić, Marko, mogao je otići. Imao je posla, paketa, obaveza. Umjesto toga, ugasio je uređaj, skinuo kačket i rekao da je gladan, da ga miris sarme podsjeća na njegovu pokojnu baku. Predložio je, gotovo stidljivo, da zamijeni njenog sina na pola sata.
- Marijine suze su tada postale suze zahvalnosti. Pozvala ga je unutra, kao da je došao neko njen. Sipala mu je supu, nudila sarmu, lomila pogaču. Gledala ga je kako jede i imala osjećaj da je njen trud konačno pronašao smisao.
Razgovarali su dugo. O njegovom životu, o njenoj mladosti, o bakama koje više nisu tu. Kuća, koja je do maloprije bila tiha, ispunila se smijehom. Kada su došli do torte, Marko je upalio svjećicu i rekao joj da zamisli želju. Marija nije poželjela dolazak sina. Poželjela je da Bog čuva tog mladića.
Kada je Marko otišao, zagrlio ju je kao svoju baku. Marija mu je spakovala tortu i dala novac, ne dozvolivši mu da odbije. Te večeri, sin ju je nazvao i pitao da li je bila tužna. Ona se samo nasmiješila i rekla da nije bila sama.
Tog dana, Marija je shvatila nešto važno: porodica nije uvijek krv. Ponekad je to ruka koja ti zakuca na vrata baš onda kada ti je najpotrebnija
