Ponekad život nas natera na neke ekstremne stvari koje ne bi nikada pomislili uradili, ali prosto nekada se pronađemo u situaciji kada je ta opcija naš jedini izlaz. Sličnu priču Vam donosimo danas, u kojoj je starija baka bila primorana da ukrade lek, ali ono što se kasnije desilo niko nije očekivao…
Priča počinje jednim tihim, gotovo neprimjetnim trenutkom u životu jedne starije žene, koja je stajala pred apotekarskim izlogom, držeći u ruci mali zgužvani papirić. Njezin vid je bio slabiji nego prije, a noge su joj drhtale, no unatoč tome, ponovo je i ponovo čitala nazive lijekova, provjeravajući je li nešto pobrkala. To su bili lijekovi koje su joj propisali nakon posljednje hospitalizacije: tablete za srce, kapi, mast. No, najvažniji među njima bio je onaj najskuplji lijek, koji je, bez njega, mogla ozbiljno oboljeti za nekoliko dana.
- Kada je prišla kasi i predala kutije sa lijekovima, farmaceutkinja je izračunala ukupnu cijenu, koja je za baku bila poput udarca u srce. Iako je pažljivo brojala svaki novčić kod kuće, shvatila je da novca jednostavno nije dovoljno. Ove mjesečne penzije bile su manja nego što je očekivala, a sve obveze koje je imala – komunalije, hrana – već su bile plaćene. Baka je gledala u cijenu, pokušavajući pronaći način kako da pomiri ove brojeve.
„Gospođo… može li bez ovoga?“ upitala je tiho, pokazujući na najskuplji lijek. Glas joj je bio slab, a ruka je drhtala dok je pokazivala kutiju. „Bez toga terapija nema smisla“, odgovori farmaceutkinja strogim, gotovo automatskim glasom, kao da je ova situacija već postala rutina. Baka je spustila pogled, osjećajući kako joj srce opada. Iako je pokušavala smisliti rješenje, znala je da nije bilo načina.
- „A popust? Možda neka posebna ponuda?“ pitala je nesigurno, gotovo šapćući, u nadi da će naići na neko razumijevanje. „Nažalost, ne“, odgovori farmaceutkinja, a njezin ton postade hladniji. Baka je skupila ostatak novca koji je imala u ruci i shvatila da joj nedostaje samo sedamdeset rubalja. Samo sedamdeset. To je bio iznos koji je na prvi pogled izgledao nevažan, ali za nju, u tom trenutku, predstavljao je provaliju, jamu iz koje nije mogla izaći.
Pomisli da odustane, pomeri se od kase i sjedne na stolicu u uglu, gledajući u kutiju kao u nešto nedostižno. Srce joj je bilo puno, a misli zbunjene. A onda je, tiho, gotovo neprimjetno, uzela lijek i stavila ga u svoju torbu. Bez ikakve žurbe, bez panike, jednostavno je krenula prema izlazu. Bila je spremna napustiti apoteku, sa sramom i tugom u srcu.
No, dok je već bila gotovo na vratima, iznenada je čula glas: „Gospođo, samo trenutak.“ Glas farmaceutkinje nije bio strog ni ljut, već iznenađen, pomalo zbunjen. Baka je zaustavila korak, osjećajući se kao da ju je netko uhvatio na djelu, pa je polako okrenula tijelo i pogledala prema djevojci.
- „Zaboravili ste račun“, reče farmaceutkinja, gledajući je s iznenađenjem, ali i nekom blagom pažnjom. Baka je problijedjela. Srce joj je bilo u grlu, a oči su joj briznule od stresa. Tiho izvuče kutiju iz svoje torbe i reče: „Ja… vratit ću. Izvinite. Nisam htjela… samo… baš mi treba.“ Glas joj je zadrhtao, a ruke su joj se još više tresle. Farmaceutkinja ju je pogledala drukčije, kao da je tek sada zaista vidi. Gledala je stariju ženu, onu koju je smatrao obično neprepoznatljivom kupkinjom, a sada je u njenim očima prepoznala nešto drugo — siromaštvo, beznađe, ali i hrabrost koja se borila. „Sačekajte ovdje“, rekla je farmaceutkinja, a zatim je nestala iza pulta.
Baka je željela otići, osjećala je preplavljenost i strah. Ali nešto u njoj je reklo da ostane. I tako je ostala, čekajući, uplašena, ali s nekim osjećajem nade koji se budio u njoj. Nakon nekoliko trenutaka, farmaceutkinja se vratila, ali ovoga puta nije donijela samo račun. U njezinim rukama bila je kesa. I nije to bila obična kesa. Unutra je bio isti onaj skupi lijek koji je baka trebala.
„Uzmete“, rekla je farmaceutkinja. „Ovo ide na našu apoteku. Imamo humanitarnu organizaciju. Ponekad pomažemo onima kojima je teško.“ Baka je pogledala u kesu, a zatim je pogledala farmaceutkinju, gotovo u nevjerici. Suze su joj navrle na oči. Nije mogla vjerovati. „Ali… nisam znala“, šapnula je baka, osjećajući se zbunjeno, nesigurno.
- „Ne treba da znate. Važno je samo da vam bude bolje“, odgovorila je farmaceutkinja s osmijehom. Bakine oči su bile ispunjene suzama, a ona je držala kesu u rukama, osjećajući da je ona sada ne samo lijek, već i znak da postoji dobrota koja se ne vidi svaki dan. Držala je kesu dugo, kao da se boji da će nestati, da će joj opet nešto biti oduzeto. A onda, tiho, šapnula je:
„Djevojko… hvala ti. Spasila si me. Mislila sam… da nikome više nisam potrebna.“ Farmaceutkinja se nasmiješila, pogledala ju i rekla: „Trebaš ti. Samo to ponekad treba naglas reći.“ Priča o ovoj situaciji proširila se brže od bilo kakve glasine, ali ne zbog pokušaja krađe. Ljudi su pričali o dobrom djelu koje je bila veće od srama i siromaštva. O dobrom srcu koje nije čekalo da bude zatraženo, nego je samo ponudilo pomoć. Od tada baka, svaki mjesec, donese u apoteku mali kolač ili jabuku, kao znak zahvalnosti. A farmaceutkinja bi svima pričala: „Kad biste samo znali koliko ljudi se boji da zatraži pomoć…“
