Usred te teške situacije zaprimljen je poziv s glasom: “Sjećaš li me se, majko?” Evo još jedne izuzetne priče koju dijelimo danas, a govori o tome kako su se Pasha, gospođa, i njezin suprug usudili uzeti ilegalno ukradenu napuštenu bebu iz vlastitog dvorišta. Nakon što sam se šest godina brinula o napuštenom djetetu, srce mi se slomilo kad je otet iz moje vlastito dvorište.
- Ali petnaest godina kasnije, neočekivani telefonski poziv sve je vratio kada je glas rekao: “Prepoznaješ li me još uvijek, majko?” Gospodin Muniba i gospođa Paša žive u selu u blizini Kladnja, Bosna i Hercegovina prema slici sa preentscreen/Youtube. Bilo je mnogo priča o ženama u našem kraju koje su hrabro prihvatile i brinule se o napuštenom djetetu;
Paša je bio jedan od njih. Ali ovo je jedna srcedrapajuća priča koja je nezaboravna. Kako je započela ljubavna priča Paše i Muniba? Upoznajte Pašu i Muniba: par u braku više od četrdeset godina, koji žive u prekrasnom gradu Kladnju. Paša je porijeklom iz slikovitog Mrkonjić Grada, dok je Munib ponosni rodom iz samog Kladnja. Kako priča Munib, njihov slučajni susret dogodio se u čarobnoj zemlji Vlasenice.Sudbina nas je spojila.
- Kao da nam je suđeno da se sretnemo. On je tada radio u Vlasenici, a ja sam imala sestru koja je tamo živjela. Tako je počela naša ljubavna priča i od tada smo, rado bih dodala, zajedno. Iako Paša i Munib nisu imali svoju biološku djecu, s puno su ljubavi odgajali djevojčicu koja je bila napuštena i ostavljena da preživljava sama do svoje šeste godine. Vrlo emotivna priča o napuštenom djetetu.
Prije trideset godina, baka je morala donijeti tu srceparajuću odluku da napusti vlastito unuče; u tom sam trenutku prišao i raširio ruke da udomim djevojčicu. Iako nemam vlastite djece, to što sam bila najstarija sestra u kući dalo mi je ogromno iskustvo i uvid u brigu o djeci. Bilo je daleko od lakog. Djetetove suze bile su stalna molba za majku, pa sam je odlučio naučiti koristiti bočicu.
- Svaki dan, a kamoli svaka sekunda, bila je borba, neizvjesna budućnost oko nas u Mrkonjić Gradu. Ali kamo god put vodi, ona će uvijek biti uz mene. S nepuna četiri mjeseca djevojčicu je napustila vlastita baka. Paša je bio taj koji joj se sažalio i ponudio joj dom – kod njega i njegovog muža. Budući da nisu mogli imati vlastito dijete, utjehu su pronašli u tome da su je doveli u svoje živote.
Živjela je sa mnom do šeste godine, zvala me mama kad god smo bile u društvu ljudi. Kad se ratna prašina slegla, tada su njezini biološki roditelji saznali gdje se nalazi, došli po nju i nasilno je odveli s mog imanja, čime su počinili krađu. Paša nije volio ime Hadžira; sada bi djevojku nazvala Samira. Pasha je bila emocionalno shrvana i shrvana otmicom njezine djevojčice.
- Baš kad je dijete trebalo krenuti u školu, iznenada su se pojavili njezini roditelji, silom oteli dijete Pašinim očima i žurno se udaljili. Dobro se sjećam boli tog trenutka, ali nastavljamo vezu. I dalje smo u kontaktu unatoč njenom preseljenju u Bolgiju, redovito se posjećujemo. Gdje god ona dođe u moju kuću ili se ja uselim u njezinu, naša veza ostaje neraskidiva.
Na prvom susretu Paše s biološkim roditeljima djevojčice, možete li opisati što se dogodilo? Odbili smo njihov prvi zahtjev za djevojčicom. Naša joj je skrb pružila vrlo dobru pomoć, što je rezultiralo snažnom vezom s nama do danas. Ideja da je oduzmemo od naše skrbi bila mi je nezamisliva. Ali jedne noći samo su je tajno odveli. Kako je vrijeme prolazilo, mnogo sam pokušavao kontaktirati njezine roditelje.
- Napokon sam uspio doći do njih i brzo smo doveli djevojčicu. Njena sreća što nas je ponovno vidjela bila je neprocjenjiva. Kasnije je dogovoreno da će djevojčica svoje vrijeme podijeliti između Pashe i Muniba, svojih udomitelja i bioloških roditelja, zajedničkom odlukom. Činilo se da je dogovor krenuo na pravoj osnovi, pri čemu je svaki skup roditelja imao 15 dana prema dogovoru.
Nažalost, godinu dana kasnije Pasha i Munib su otišli, odveli djevojčicu sa sobom bez najave i prekinuli svaki kontakt s njezinim biološkim roditeljima. Samiru nije tajio od njezinih bioloških roditelja. Činilo se prikladnim da Samira od samog početka zna tko su joj biološki roditelji. Uvjerio sam se u to. Da sam na njezinom mjestu, zanimalo bi me tko me donio na ovaj svijet – jedva čekajući da ih upoznam.
- Iako je to naučila u tako mladoj dobi, mog supruga i mene nikada nije zvala imenom, već uvijek majka i otac. Ipak, od djetinjstva smo je odgajali s ljubavlju. Stiže poruka od Samirine žene, djevojke. Prošlo je mnogo godina od događaja kada sam iz vedra neba dobio zahtjev za prijateljstvo na Facebooku od izvjesne Samire Šahinović. Obično ne prihvaćam zahtjeve za prijateljstvo od ljudi koje ne poznajem.
Nakon detaljnijeg promatranja, sinulo mi je da je ona starija osoba koja mi nije u rodu, pa sam odbio njezin zahtjev. Usred svega toga začuo se nepoznati poziv, koji je natjerao Pašu da se javi i otkrije glas s druge strane. “Majko, Samira je. Možeš li me nazvati? Kako si? Moram te ispraviti, dragi moj sine jer ja nisam ničija majka, a niko nije moje dijete.” Samira se suočava s Pašom, priznaje njihovu obiteljsku vezu i da je otkrila Pašin broj telefona.
- Pita se zašto Pasha još nije prihvatio njezin zahtjev za prijateljstvo na Facebooku. Pasha se našla prilično zbunjena prezimenom Samiri. U mladim godinama zvala se Muhić, a sada je na raznim društvenim platformama Šahinović. Samiri je u tom trenutku priopćio vijest paši. Nakon udaje u Belgiji, Samira je uzela prezime Šahinović i sada živi u blagoslovenoj zajednici sa dvoje djece.
Ništa se nije promijenilo od trenutka tog telefonskog poziva do danas. Od tada je tradicija da se svake godine posjećuju. Samira putuje do Pašine kuće, a Paša joj uzvraća posjet. Ono što ovu dinamiku čini još intrigantnijom je to što Samirin biološki otac također dolazi u posjet. Kakva god bila situacija, Samira je spasila dijete ovog čovjeka, što je sigurno postavilo temelje da ona bude kćer puna ljubavi i Paši i svojim biološkim roditeljima u sadašnjosti.
