U današnjem članku vam pišemo na temu odnosa baka i djedova prema čuvanju unučadi. Ovo je priča o ljudima koji vole svoju porodicu, ali žele i malo prostora za sebe, ispričana jednostavno, iz srca, kao lično razmišljanje.
U mnogim porodicama vlada tiho uvjerenje da se dolaskom unučadi automatski aktivira i stalna obaveza baka i djedova. Kao da se podrazumijeva da su oni uvijek slobodni, uvijek spremni i uvijek dužni uskočiti. Kada se to ne desi, često slijede pogledi, komentari ili tišina koja boli. Ljubav se pogrešno mjeri količinom žrtve, a ne poštovanjem granica.
Osoba o kojoj je riječ nije hladna niti nezainteresovana. Naprotiv, ona duboko voli svoje unuke, raduje se svakom susretu i nosi fotografije u novčaniku. Ali istovremeno osjeća da je jedan veliki dio života već potrošen na odgovornost. Decenije su prošle u radu, podizanju djece, rješavanju problema i brizi za druge. Sada, prvi put, postoji potreba za predahom – za tihim jutrom, kafom bez žurbe i danom koji ne zavisi od tuđeg rasporeda.
Važno je razumjeti da čuvanje male djece nije lagana stvar, pogotovo u zrelijim godinama. Tijelo više ne sluša kao nekad. Leđa bole, koljena škripe, a energija se troši brže nego ranije. Nekoliko sati sa djetetom može značiti dan oporavka. Reći “ne mogu svaki dan” često je čin brige o zdravlju, a ne izgovor. Ta osoba zna svoje granice i ne želi ih ignorisati dok ne bude kasno.
- Postoji i ona tanka linija između pomoći i zamjenskog roditeljstva. Jedno je provesti popodne sa unukom, nasmijati se, prošetati ili pomoći kada zatreba. Sasvim drugo je osjećaj da se ponovo ulazi u krug obaveza koji je već jednom zatvoren. Kada se očekuje stalna dostupnost, dan po dan, javlja se umor koji nije samo fizički. Gubi se osjećaj kontrole nad sopstvenim životom, a to rađa tihu gorčinu koju niko ne želi.
Često sve počne nevino. Jedan dan, pa još jedan, pa sedmica dok se “ne sredi situacija”. Bez jasnog razgovora, pomoć polako postaje obaveza. Planovi se otkazuju, vrijeme se podrazumijeva, a “ne” postaje problem. Granice se brišu tiho, i upravo zato kasnije bole. Ta osoba ne želi sukob, ali osjeća da se njena dobrota koristi umjesto da se cijeni.
Iza svega toga stoji i jednostavna, ali važna istina: i u starijim godinama život traje. Postoje hobiji koji su čekali godinama, prijatelji koje tek sada ima vremena vidjeti, putovanja o kojima se ranije samo maštalo. Starost nije kraj, već za mnoge početak mirnijeg, svjesnijeg života. Ako se sve to zamijeni stalnim obavezama prema drugima, čovjek lako postane funkcija, a ne osoba.
- Ovdje nije riječ o odbacivanju porodice, već o očuvanju sebe. Kada je neko ispunjen i odmoran, tada može dati više ljubavi, topline i strpljenja. Prisila i očekivanje rade suprotno. Zato je otvoren razgovor ključ svega. Umjesto tihe ljutnje i prebacivanja, potrebna je iskrenost bez optuživanja.
Jedna jednostavna rečenica može promijeniti mnogo: “Volim svoje unuke, ali mogu pomoći tada i tada. Sve preko toga mi je previše.” U toj rečenici ima i ljubavi i granice. A upravo to čuva porodicu zdravom – međusobno poštovanje, razumijevanje i prihvatanje da svako, bez obzira na godine, ima pravo na svoj život
