Otmice dece su jako česta pojava diljem sveta i nažalost retki su oni koji su se uspeli spasiti tog zla,a jedan od takvih slučajeva jeste i ovaj koji smo Vam pisali u današnjem članku a o čemu se to tačno radi saznajte u nastavku..
- U svijetu prepunom vijesti o zločinima, otmicama i tragedijama, rijetko se pojavi priča koja nosi toliko slojeva ljudske borbe, gubitka i hrabrosti kao što je sudbina Stivena Stajnera. Njegov život nije samo priča o nestalom dječaku koji se čudesno vratio kući – to je složena hronika o traumama koje nikada ne nestaju, o izborima koji nadilaze uzrast, i o unutrašnjoj snazi koja se budi u najmračnijim trenucima.
Stiven je imao samo sedam godina kada je, jednog zimskog dana 1972. godine, postao žrtva otmice. Na putu kući iz škole, prišao mu je nepoznati muškarac po imenu Kenet Parnel, koji se predstavio kao humanitarni radnik. Za nekoliko minuta, djetinjstvo mu je iščezlo, a njegov život je krenuo putem tame i laži.
- Sljedećih sedam godina proveo je zatočen u lažnom identitetu, zlostavljan fizički i psihički. Bio je prisiljen da zaboravi ko je i odakle dolazi. Povremeno je išao u školu, ali pod drugim imenom, bez ikakvog dodira s pravim sobom. Bio je, u očima društva, nestali dječak čije lice je godinama krasilo potjernice – nijem, izgubljen, zaboravljen.
Sudbina je, međutim, htjela da se u februaru 1980. godine dogodi nešto što će promijeniti sve. Parnel je oteo još jedno dijete, petogodišnjeg Timotija Vajta. Suočen sa slikom sopstvene prošlosti i nemoći jednog djeteta, Stiven je, tada četrnaestogodišnjak, donio odluku koja nadilazi razum svog uzrasta. Odlučio je da spasi i sebe i malog dječaka iz pakla u kojem su živjeli.
- Bez ikakvih sredstava, vođen samo unutrašnjom snagom i odlučnošću, Stiven je pobjegao s Timotijem. Prešli su desetine kilometara pješice, dok nisu stigli do policijske stanice u gradiću Ukijahu. Tamo je, umoran i iscrpljen, rekao policajcima riječi koje su zauvijek ostale urezane u američku kolektivnu svijest: „Nisam mogao da dozvolim da Timoti prođe kroz ono što sam ja prošao.“
Njegov povratak porodici bio je dirljiv, ali i težak. Iako je dočekan s ljubavlju, godina patnje, manipulacije i trauma ostavila je duboke ožiljke. Mediji su ga slavili kao heroja, a njegova priča inspirisala je brojne knjige, emisije i filmove. Jedna od najpoznatijih adaptacija bila je mini-serija I Know My First Name Is Steven, emitovana 1989. godine, koja je dodatno popularizovala njegov slučaj, ali i pojednostavila složenost njegove stvarnosti.
- Godinama kasnije, njegova kćerka Ešli otkrila je javnosti u dokumentarnoj seriji Captive Audience da medijski prikazi nisu uvijek bili tačni. Istakla je da je njen otac, iako heroj u očima svijeta, u privatnosti nosio težak teret nerazumijevanja, borbe sa traumama i pritiska koji nije nestao nakon povratka.
Tragedija se dodatno produbila 1989. godine, kada je Stiven, tada 24-godišnjak, poginuo u saobraćajnoj nesreći. Iza sebe je ostavio suprugu i dvoje male djece. Njegov prerani odlazak bio je novi udarac porodici koja je već proživjela nezamislivo.
- Nažalost, priča porodice Stajner nije završila s njegovom smrću. Deset godina kasnije, 1999. godine, njegov stariji brat Keri dospio je na naslovnice – ali iz potpuno drugačijih razloga. Bio je uhapšen i osuđen za seriju brutalnih ubistava. Dok je Stiven postao simbol hrabrosti, Keri je postao sinonim zla. Javnost i stručnjaci su se godinama pitali – kako iz iste porodice mogu poticati i heroj i ubica? Da li je trauma koju je porodica doživjela, naročito medijski pritisak i narušeni porodični odnosi, uticala na Kerijev psihološki slom?
Uprkos svim tragedijama, ono što ostaje kao najdublji utisak iz života Stivena Stajnera jeste njegov izbor da pomogne drugome čak i dok je sam bio zatočenik. Nije samo pobegao – on je spasio. Njegov čin saosjećanja, hrabrosti i moralne jasnoće i danas se pamti kao jedno od najuzvišenijih djela koje je dijete moglo učiniti.
- Stiven nije bio samo dječak koji je nestao, niti samo mladić koji se vratio. Bio je čovjek koji je, iako slomljen, izabrao da bude dobar. Njegova priča nas podsjeća da i u najmračnijim okolnostima, ljudskost može preživjeti – i pobijediti.
