11 stvari koje ljudi koji su odrasli u siromaštvu imaju u kući: Veruje se da neke odmah treba izbaciti

U ovom članku govorimo o predmetima koje najčešće nalazimo u domovima ljudi koji su odrasli u siromaštvu. Veruje se da neke od tih stvari donose lošu energiju i da ih je najbolje odmah izbaciti iz kuće…

Odrasli u siromaštvu, ljudi koji su prošli kroz djetinjstvo ispunjeno borbom za osnovne životne potrebe, često razvijaju specifične navike koje im pomažu da se nose sa nesigurnostima. Iako mnoge od tih navika mogu izgledati čudno za one koji nisu prošli kroz takvu stvarnost, one su duboko ukorijenjene u njihovoj svakodnevici. Djetinjstvo u oskudici oblikuje specifičnu životnu filozofiju, onu koja cijeni svaki, i najmanji, resurs i gdje je bacanje svega što još funkcioniše nepojmljivo. Kuće ovih ljudi često govore priče o prošlim vremenima, o borbi, ali i o neuništivoj otpornosti.

Jedna od prvih stvari koja upada u oči kad se uđe u takve domove je neusklađenost namještaja. Zbog toga što su odrasli u okruženju gdje je osnovna funkcionalnost bila važnija od estetskog savršenstva, namještaj je često naslijeđen ili kupljen kao polovan. „Ne morate da bude u kompletu, bitno je da služi svrsi“, logika je koja se primjenjuje i u zrelijem dobu. Ovaj način razmišljanja ne znači samo štedljivost, već i emocionalni otisak djetinjstva, gdje je svaki predmet morao biti iskoristen do posljednjeg mogućeg trenutka. Čak i u odraslom životu, mnogi ljudi kupuju polovan ili naslijeđen namještaj jer on nastavlja obavljati svoju funkciju.

• Takođe, staro posuđe postaje sastavni dio svakodnevnog života. Tanjiri koji su prekriveni ogrebotinama, šerpe koje su pretrpjele brojne kuhinjske avanture i plastične posude koje su još uvijek u upotrebi – sve to ostaje u upotrebi dok god je funkcionalno. Iako su mnogi imali iskustva u kojima su morali paziti na svaku paru, bacanje ispravnih stvari ostaje nezamislivo, čak i kad bi se moglo kupiti novo. Taj osjećaj sigurnosti koji dolazi od toga da ništa ne ide u otpad, duboko je usađen u svijest tih ljudi. Prema psiholozima, ovo nije samo stvar štedljivosti, već mehanizam suočavanja sa traumama prošlih godina. Biti svjestan da je sve vrijedno i da se ništa ne mora rasipati, postaje način kako se nositi sa strahovima od buduće nesigurnosti.

Ove navike se ne zaustavljaju samo na namještaju i posuđu. Ljudi odrasli u siromaštvu često imaju običaj da čuvaju polovnu odjeću ili staru obuću. Čak i kada ih ne nose, oni ih zadrže „za svaki slučaj“. Majice koje više nisu za nošenje postaju krpe, a stare cipele čekaju neki novi trenutak kad će ponovno biti upotrebljive. Racionalnost možda nalaže da se stari predmeti odbace, ali duboko usađen osjećaj da nikada ne znaš kada ti nešto može ponovo zatrebati, upravlja njihovim odlukama. Kao što objašnjava portal “Blic Žena”, psiholozi naglašavaju da ove navike nisu samo rezultat štedljivosti, već emocionalne potrebe za sigurnošću koja dolazi od očuvanja onoga što su stekli.

• Skladištenje hrane također je karakteristična navika koja nastaje iz iskustva oskudice. Ljudi koji su odrasli sa stalnim osjećajem nesigurnosti često stvaraju zalihe osnovnih namirnica poput konzervi, tjestenine i različitih suhih proizvoda. Iako često nabavljaju više nego što im je zaista potrebno, osjećaj sigurnosti koji donosi puna ostava često je važniji od racionalnosti. Zalihe postaju sigurnosna mreža, kao podsjetnik da neće ponovo biti u situaciji u kojoj će biti lišeni osnovnih životnih potrepština. Često je to isto i sa osnovnim kućnim potrepštinama kao što su toalet papir, ubrusi ili sredstva za čišćenje. Ovi proizvodi se ne kupuju samo kada je to nužno, već uvijek „za svaki slučaj“. Ovaj obrazac ponašanja postaje način da se prevaziđe strah od ponovne siromaštva, gdje je osjećaj sigurnosti jednako važan kao i sama stabilnost.

Sličnu logiku susrećemo i u odnosu prema starim predmetima i elektronici. Iako mnogi ljudi sa stabilnim prihodima već godinama ne koriste stari frižider ili televizor, oni ih i dalje čuvaju. Osjećaj sigurnosti koji dolazi od očuvanja starih aparata ne može se izmjeriti novcem, jer za mnoge ljude takvi predmeti predstavljaju potvrdu da ništa nije izgubljeno. Prema istraživanjima iz regiona, ljudi koji su odrasli u siromaštvu nastavljaju čuvati stare uređaje, čak i kada si mogu priuštiti noviji model. Ovaj obrazac se ne temelji samo na praktičnoj štedljivosti, već na dubokom emocionalnom tragu koji ostavlja djetinjstvo u kojem je sve bilo neizvjesno. Iako to može izgledati kao pretjerana štedljivost, zapravo je to psihološki mehanizam koji im pomaže da se osjećaju sigurnima.

• Naslijeđeni predmeti također imaju veliku emotivnu vrijednost. Bilo da je riječ o odjeći, namještaju ili čak automobilima, naslijeđe postaje više od praktične koristi – to je podsjetnik na borbu koju su ljudi prošli kako bi došli do tih stvari. Zahvalnost i poštovanje prema onome što je stečeno kroz rad i trud čini te stvari posebno dragocjenima, gotovo neprocjenjivim. Domaći portal “Dnevni Avaz” prenosi mišljenje stručnjaka koji ističu da navike koje nastaju iz siromaštva oblikuju cijelu filozofiju života. Takvi ljudi su često otporniji, no istovremeno skloniji prekomjernom čuvanju stvari jer im to daje iluziju stabilnosti.

Na kraju, navike ljudi koji su odrasli u siromaštvu nisu samo odraz materijalne oskudice, već dubokog psihološkog traga koji ostaje iz djetinjstva provednog u nesigurnosti. Naučeno je da se svaki resurs mora čuvati, da ništa ne smije biti bačeno, jer je sigurnost uvijek krhka i prolazna. Iako se ove navike mogu činiti zastarjelim ili nepotrebnim, one govore o snazi i preživljavanju, o borbi koja nije nestala s vremenom, već je postala način života. Za one koji su prošli kroz siromaštvo, sigurnost nije samo u novcu, već u stvarima koje još uvijek stoje na svojim mjestima i nastavljaju obavljati svoju funkciju, ma koliko bile stare.