U proljeće 1988. godine čopor lovaca naletio je na dječaka duboko u šumi koja se proteže između BiH, Srbije i Crne Gore. Otkrili su dječaka u grupi vukova kako puže četveronoške i ispušta zvukove režanja. Lovci su ubili vukove i spasili dječaka koji je bio neuhranjen, raščupan, sav u ogrebotinama i modricama. Unatoč svojoj želji za komunikacijom, dječak nije mogao prenijeti nikakve informacije okolini. Lovci su ga nazvali Haris Pućurica i pripisali mu nacionalnost, vjeru i identitet za koji su smatrali da je ispravan. Haris je nakon toga predat vlastima, koje su ga poslale u Beograd radi resocijalizacije. Ova činjenica poslužila je kao inspiracija za hvaljeni film Vuka Ršumovića Ničije dijete koji je osvojio tri nagrade na Venecijanskom filmskom festivalu.
Tijekom snimanja ovog filma vođen je razgovor s Draganom Rolovićem, jedinim svjedokom događaja i skrbnikom dječaka vuka. Dječak je predan bivšem Centralnom prihvatilištu za djecu i omladinu u Beogradu, ustanovi u kojoj su bila smještena problematična djeca iz cijele bivše zemlje, prvenstveno zbog lakših prekršaja poput krađa i džeparenja. Rolović, koji je tada tek godinu dana radio s problematičnom mladeži i imao je 25 godina, izabran je za delikatan zadatak zbog svojih inovativnih metoda i brzih rezultata. Gotovo 25 godina nakon prvog susreta, Rolović se još živo sjeća tog susreta. Činilo se da je dijete s drugog svijeta kad je stiglo, nadvijajući se nad svima svojim dugim rukama, plavom kosom i plavim očima. Daljnja procjena otkrila je da su mu kronično upaljeni sinusi uzrokovali često slinjenje iz nosa.
Prema Rolovićevim riječima, velika je vjerojatnost da je očekivanu dob od deset godina premašio za tri godine. U intervjuu iz 2014. komunicirao je kombinacijom zvukova režanja i gestikulacija, budući da nije mogao govoriti. Unatoč tom ograničenju, postojao je jasan dojam da je razumio velik dio informacija koje su mu prenesene. Obično je bio smješten u dvorištu, čučeći ili sjedeći, ruku oslonjenih na koljena, promatrajući svijet oko sebe. Bio je sklon padati u hodu, zbog čega se sumnjalo na poremećaj ravnoteže.
Vještačenjem je utvrđeno da je uzrok njegovog pada bilo nepoznavanje hodanja u obući. Rolović se prisjetio i da je Haris u početku bio vrlo oprezan te je jeo na podu, objema rukama držeći tanjur. U ranim je fazama pokazivao gađenje prema kuhanoj hrani i pribjegavao je vađenju sirovog mesa iz smeća kako bi ga oslobodio kostiju. Nadalje, naišao je na poteškoće s osnovnim higijenskim protokolima, kao što je korištenje umivaonika i osobno kupanje. Shodno tome, podučiti ga pravilnim higijenskim navikama pokazalo se prilično izazovnim pothvatom.
