Rođen 1896., a umro 1966., Sveti Jovan Šangajski bio je ruski svetac srpskih korijena. Poznat je po svojim učenjima na temu života nakon smrti, gdje je zastupao uvjerenje da je jedini način da se izbjegne dugotrajna i neutješna tuga zbog gubitka voljene osobe kroz darivanje vječnog života od strane Gospodina. Nadalje, zaključio je da bi smrt bez vječnog života život učinila besmislenim. On je smrt smatrao prolaznom fazom koja vodi do vječnog života.
Prema svetom Ivanu, naš život na Zemlji služi kao priprema za zagrobni život, a smrt označava završetak te pripreme. Nakon smrti, duša ostaje svjesna i živa, te zadržava sjećanja na svoje postupke, misli i riječi tijekom svog vremena na Zemlji. Duša ne zaboravlja svoje vrline i strasti ni nakon smrti. Tijekom prvih nekoliko dana nakon smrti, duša ima slobodu putovati i posjećivati mjesta koja su joj bila značajna tijekom života. Nakon trećeg dana, duša prelazi na druge razine postojanja. Za bogobojazne, ovo uključuje prijevoz do mjesta gdje su činili dobra djela. Na ovaj dan duša prima upute od Boga i potiče se da slijedi njegove stope i uzađe na nebo kako bi slavila Boga.
Ova učenja svetog Ivana Šangajskog ukorijenjena su u tradicionalnoj kršćanskoj doktrini o vječnom životu i sudbini duše nakon smrti. Smrt nije kraj, već prijelaz u drugi vječni život gdje duša ostaje svjesna i živa. Prema svetom Ivanu Šangajskom, putovanje prema Božjem kraljevstvu je vječno, a sjećanja se čuvaju i nose u duši. Smrt, prema njegovim učenjima, nije završetak postojanja, već preobrazba iz zemaljskog života u beskonačno postojanje u zagrobnom životu. Njegova učenja nude sigurnost i optimizam u ideji vječnog života, kao i povjerenje u božanski plan za dušu nakon smrti, izvor nade i utjehe za njegove sljedbenike.
