Koliko puta smo svjedočili da nas dječija mudrost jako iznenadi

ali i oduševi i navede da se zamislimo.

Uvijek se u dječijim riječima kaomi njihovim postupcima prepoznaju

čak i mi sami i otkrijemo da smo i mi sami bili isti rtakvi,

ali smo se vremenom promijenili i krenuli na svijet gledati malo drugačije.

Bolje rečeno na svijet gledamo na ružniji način.

Antropolog je pored jednog drveta u hladovini stavio krpu za jelo koja je

bila prepuna voća i svcega drugog za jelo.

Rekao je dječacima da trebaju da se takmiče u trčanju i onaj ko prvi

dođe do krpe sve na krpi je njegovo.

Poredao je on djecu u liniju i dao im je znak da mogu početi sa trkom.

Ono što je uslijedilo nije mu bilo jasno.

Djeca su se uhvatila za ruke i krenuli su skupa trčati prema krpi kako bi

na kraju svi skupa došli do nje.

Na takav način su djeca bili svi pobjednicii krpa je pripadala svima njima

kao i ono što se nalazilo na njoj.

Oni su izjavili da samo na takav način predstavljaju sreću.