U razgovoru za portal Zelena učionica dr. Vlajko Panović, klinički psiholog, pojasnio je kako igre, pa tako i one strateške, imaju potencijal odvratiti pozornost i umanjiti djetetovu sposobnost učenja. Po mom osobnom mišljenju, čvrsto vjerujem da je svaki sport ili mentalna aktivnost koja uključuje loptu superiornija od bilo koje video igre. Ova tvrdnja vrijedi čak i za one strateške igre koje se često hvale kao korisne za malu djecu.
Po mom mišljenju, dopuštanje djeci da igraju video igrice je štetno jer ne nudi nikakve koristi. Sam čin igranja ovih igrica može uzrokovati suhe oči, jer dijete mora buljiti u ekran širom otvorenih očiju duže vrijeme, što može biti štetno za njegovu pasivnu pažnju. U psihologiji postoje dvije vrste pažnje: aktivna i pasivna. Aktivna pažnja je kada netko aktivno sluša i sudjeluje u razgovoru, dok je pasivna pažnja kada je netko svjestan svoje okoline i može zadržati osjećaj za stvarnost. Videoigre su osmišljene tako da se na različitim dijelovima ekrana pojavljuju nepredvidiva iznenađenja, zbog čega djetetove oči mogu letjeti po prostoru od 17 inča. To znači da se dijete ne može odmoriti ili obnoviti svoj mozak, jer ne može iskoristiti svoju pasivnu pažnju. Umjesto toga, troše mnogo mentalne energije pokušavajući održati korak s igrom. Izazov širim i na djecu. Pokušajte zapamtiti stranicu iz knjige nakon što ste igrali ovu igru sat vremena. Rezultat će vjerojatno biti dvostruko više vremena nego što je obično potrebno.
Pitanje pri ruci je značenje fraze ili koncepta o kojem se raspravlja.
Kada smo prisiljeni usredotočiti se na određenu temu, mentalna energija se pretjerano troši, što rezultira umorom i potrošnjom tvari koje doprinose stvaranju pamćenja. Moje je uvjerenje da pretjerano uživanje u video igrama može uzrokovati da djeca postanu manje inteligentna. Roditelji bi trebali biti svjesni da igranje ovih igara stvara stanje stalnog i voljnog stresa. U stvarnim životnim situacijama, naš korteks nadbubrežne žlijezde aktivira se kada se suočimo s opasnošću, a hormoni stresa otpuštaju se u krvotok, pripremajući nas za borbu ili bijeg. Ovo je neprirodno stanje u kojem se troši velika količina energije, a nakon što prođe, razina adrenalina opada, što omogućuje pojedincima da se opuste i normalno funkcioniraju.
Stres je dvosjekli mač. S jedne strane, služi kao koristan znak upozorenja koji nas upozorava na potencijalne opasnosti. S druge strane, ako postane uporna i česta pojava, može se pretvoriti u protivnika. Kada stres dosegne ovu točku, naši resursi za prilagodbu se iscrpljuju i možemo iskusiti negativne posljedice poput pada raspoloženja, pa čak i depresije. Kada se netko dobrovoljno dovede u stanje kontinuiranog i samonametnutog stresa, postupno gubi sposobnost za radost i spontanost, što može dovesti do naglih i eksplozivnih reakcija, čak i kao odgovor na manje incidente. To je razlog zašto, na primjer, možete promatrati igrače videoigara kako bijesno lupaju po svojim tipkovnicama, frustrirano viču ili čak viču na svoje roditelje jer su jednostavno ušli u njihovu sobu.
Prema riječima dr. Vlajka Panovića, uputno je maksimalno ograničiti izloženost djece ekranima. Umjesto toga, roditelji bi trebali poticati svoju djecu na tjelesne aktivnosti kao što su rolanje, vožnja bicikla ili istraživanje prirode. Na taj način roditelji mogu spriječiti svoju djecu da upadnu u zamku oslanjanja na tehnologiju kao sredstvo zabave i socijalizacije.
