Nažalost, preminuo je protojerej-stavrofor Milovan Glogovac, otac Nebojše Glogovca. Zanimljivo, Milovan je uvijek izbjegavao govoriti o svojoj bolesti i odlasku sina. No, iznenađujućim spletom događaja, 2019. je skupio hrabrosti otkriti sve terete koji su ga opterećivali.
To je doista mučno i žalosno, bol koja se čini nesavladivom. No, i pored silnih riječi i mišljenja, kao što je tvrdnja da Nebojša nikada nije nosio odjeću, izvor snage nalazi se u molitvi i nepokolebljivoj vjeri, kao što je i on sam živio. Molitva služi kao krajnji lijek, pružajući utjehu i tračak nade. Iznad svega, vjera je ta koja nas uvjerava da je sada u Božjoj prisutnosti, živ i stvaran, prebivajući u svijetu daleko superiornijem od onoga koji je ostavio za sobom. Utješno je znati da je postigao ispunjenje tijekom svog vremena na ovoj zemlji. Osobno sam obožavao njegove nastupe i pomno pratio njegovu karijeru. Obratio sam posebnu pozornost na pohvale i divljenje koje su izrazili njegovi kolege i stručnjaci iz industrije, a svi su imali samo lijepe riječi za reći o njemu.
Čak i sada, više od godinu dana nakon njegove smrti, naklonost i divljenje njegovoj dobroti i dalje postoje. Svjedočim tome svakodnevno kao pojedinci, čak i prije nego što stignem odati mu počast, posjetiti njegov grob zapaliti svijeće, lampaše, ostaviti cvijeće. Ovo nije prolazan trenutak, već stalna veza s njim i uticajem koji je imao tokom svog života na zemlji, kako je Milovan ispričao za „Novosti“.
Nekoliko sati prije nego što je Nebojša preminuo, tog četvrtka poslijepodne bio je u pogoršanom stanju. Njegovo je stanje bilo toliko teško da je trebao proći još jednu rundu kemoterapije. Nebojšino nepokolebljivo društvo, supruga Milica, kao i uvijek bila je uz njega. Također sam ih pratio u to vrijeme. Pažljivo smo ga smjestili u krevet i minimalno razgovarali. Medicinske sestre nastavile su s njegovim liječenjem, a ja sam izašao iz sobe. U kasnim večernjim satima javila nam se Milica koja nam je rekla da terapiju dobro podnosi, a čak je i izmamila šale. No, do petka u dva ujutro bolest se naglo pojačala i munjevito ga odnijela od nas u samo mjesec dana. Ove riječi jedva je izgovorio prota Milovan.
Unutar carstva umjetnosti postoje određeni pojedinci koji ostavljaju vječan utjecaj svojim iznimnim talentom, nepokolebljivom strašću i neumoljivom predanošću. Nebojša Glogovac nedvojbeno je jedan od takvih korifeja. Svojim neusporedivim portretiranjem likova na pozornici, ekranu i televiziji, Glogovac je osvojio srca publike i ostavio neizbrisiv trag u kulturnom krajoliku.
Prisutnost Nebojše Glogovca, duboko razumijevanje njegovih uloga i nepokolebljiva predanost glumačkom zanatu čine ga ne samo renomiranim izvođačem, već i svjetionikom inspiracije za nadobudne umjetnike. U ovom biografskom prikazu zadubit ćemo se u putanju Glogovčevog života, ispitujući njegove početne prodore u industriju, izvanredne umjetničke doprinose i dalekosežni utjecaj na područje umjetnosti. Rođen 30. kolovoza 1969. u Trebinju, u bivšoj Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji, Nebojša Glogovac pojavio se kao sjajna zvijezda srpskog glumišta. Još u ranim godinama, odrastajući u živopisnom ambijentu Trebinja, njegova strast prema umjetnosti postala je očigledna. U dobi od 7 godina s obitelji se preselio u Opovo, a potom se 1977. nastanio u Pančevu, gdje mu je otac preuzeo dužnost svećenika.
Rođen u obitelji svećenika Milovana iz Dramiševa i krojačice Milene Glogovac (rođ. Samardžija) iz Nevesinja, Nebojša Glogovac je svoje godine života proveo u društvu svoje mlađe sestre Bojane. Selo Dramiševo, koje se nalazi u neposrednoj blizini Nevesinja, poslužilo mu je kao kulisa za rano djetinjstvo, a kuća njegovog djeda Gavrila bila je njihovo porodično prebivalište.
Tijekom svojih formativnih godina bavio se mnoštvom zanimanja. Uz pohađanje osnovne škole svoje je vrijeme posvetio i usavršavanju u glazbenoj školi, gdje se fokusirao na savladavanje klarineta. Nakon uspešno završene gimnazije „Uroš Predić“ u Pančevu, svoj akademski put je započeo na Filozofskom fakultetu u Beogradu, gde je upisao smer psihologija. Ipak, njegova strast prema scenskim umjetnostima pokazala se snažnijom, što ga je dovelo do toga da nastavi studij na Fakultetu dramskih umjetnosti u Beogradu u klasi profesora Vladimira Jevtovića 1990. godine.
